sat
Nema zapisa.
mek na xportalu
Pregled posjeta

online visitor counter
Brojać posjeta
eXTReMe Tracker

Users Online
Brojač posjeta
117813
Shoutbox
14.7.2014. 23:29 :: Nick
Kak lepo pišeš! Mogel bi nekaj lepo napisati o našem jedinstvenom i neponovljivom Đorđeku. 
Pozz Boccaccio
15.10.2014. 6:05 :: http://indonesiaterpercaya.wordpress.com/2014/10/04/pokerpelangi-com-agen-texas-poker-domino-online-indonesia-terpercaya/
http://indonesiaterpercaya.wordpress.com/2014/10/04/pokerpelangi-com-agen-texas-poker-domino-online-indonesia-terpercaya/
Moje slike
Nema zapisa.
Blog
utorak, siječanj 7, 2014
 

  • Bok rista, di si tak dugo. Ko da se nismo vidli sto gladnih let.
  • Daj, mojne tisra. Ni prošlo par mesecof kak smo bili skup…
  • Morti imaš praf, al ak imaš, onda je to bilo lani?
  • Onda ti, stari moj, želim sretno novo leto i da nas Bog  poživi još puno let.
  • Tebi takaj moj rista. Nek nas zdravljiće posluži pak bumo zdržali dalnjih sto, a onda nek krepa kom se bude štelo.
  • U to ime si bumo spili ovu kaplicu, koja je napravljena prije osam let. Daj si ju posnifaj. Otpiram ju samo za svetečne cajte
  • Još kad si ju naleval sam taki osjetil pravu šlivu, da pravija nemre bit.
  • Benti jarca, kak dobro požirak grije i ne kuri kak oni delani giftovi.
  • Domaće je domaće, kaj bi ti na do drugo rekal…
  • Kaj god da veliš, bum ti rekal da imašpraf. Sad smo v letima kad imamo navek malo cajta i furt smo u žurbi, a da nas čuka sve slabije služi. A znaš zakaj nemamo vremena? Čist radi tog kaj furt išćemo stvari za koje smo zabravili kam smo ih deli. Onda ti se tu upetlja onaj Marfi… sa svojim pravilima…
  • Ma koji Marfi, ja nisam ni jednog takvog upoznal, komaj za njegova pravila… koja vražja pravila?
  • Jedno mu je i osnovno pravilo, da nema pravila, a sve ti ide na opak. Glih tak je i z našim sjećanjima. Znaš da je tu, na vrh jezika, al nikak da to pluneš van.
  • Ja sam pak skužil da postojiju neki okidači kaj ti vrneju već zaboravljene stvari, nekaj kaj je bilo pred puno, puno let. Evo, sad mi je pal na pamet izraz ČAGA. Kaj ti to veli?
  • Baš kak grom iz vedrog neba, baš si ga lupil kak se to samo tebi šika. Čaga vleče pojmove kak, ples, plesnajak, rok'n roll, twist, dobri komadi, dobra mjuza, radio Luxemburg… si videl jarca, kak se od jemput vadiju sjećanja?
  • Sad vidim sliku, kak sam s curicom ispred bine sindikalne zabave, na bini orkestar svira polku. Starci plešeju polku, veselo podcikujući, a curica i ja probavamo imitirati starce, primimo jen drugoga z obadve ruke oko pasa i cupkamo levo – desno, kak to delaju i naši starci… um-pa-pa… um-pa-pa… baš herzig!
  • Tak sam i ja s mojom sestričnom počel polku i valcer, a još nismo išli ni u školu. Setil sam se i ja iste slike, velike dvorane, pune ljudi. Starci su sedili za dugačkim stolovima sklepanim od foslih pokrivenih bijelim pakpapirom, a klupe su bile takaj od foslih. Prvi put sam čul i videl kak se tanca RAŠPA. Parovi se držiju  kak i za polku, al skačeju tak da izmjenjuju noge, onak lijeva napred, desna natrag, pa u skoku ih izmjeniju desnu napred, lijeva natrag… pa tak u ritmu glazbe napred, natrag, ko da đonovima rašpaš parketa. To nam se zbilljam tak dopalo da smo poklem, v dvorištu, smo se znali onak u igri uhvatiti i zarašpati… tarrrram, tarrrram, tarrrram, tararararararam…
  • To je doba kad smo u kinima gledali muzičke i revijska filmove sa Ester Wiliams ili Doris Day u filmovima Revija na vodi ili Ljubimica divljeg zapada, a da ne zabravim spomenuti Sedam nevjesta za sedmero braće. Onda sam prvi puta videl kak pjeva Tomy Steall, posle koga su nam na kino-ekrane došli Austrijanci Peter i Conie Frobers. Nismo mogli plesat kak je plesal Fred Aster sa Ginger Roberts. Kak kec na devetku nam je onda došal film Amerika noću, da smo vdli kak čagaju amer i di smo prvi put vidli The Pletters i Ray Charlesa. Oko nas su se počeli rađati
  • Onda došal rock'n roll i cha-cha, a malo poklem i twist. Da, tu smo već bili desetgodišnjaci. Zaredali su nam rođendani, pozivali smo familiju i prijatelje iz razreda. Igračke smo zamjenili gramofonima i razmjenjivali znanja u roku. Isprobavali bacanja partnerice s koljena na koljeno ili da nas preleti prek leđa iznad glave. Tu nam se nekak ubrzal razvoj?
  • Baš si frajer, kakvi razvoj? Sve je to za praf bila kopija ZAPADA. Kad se sjetim kak sam bil v prvoj ligi s mojim bjelim Leeovkama, kada je bil fora onaj kaj je imal Levis'ice ili Rifle, trapke? To se furalo mesto ajncuga, kak je ostalo i dan danas, da se ispod sakoa, bjele šulje i kravate furaju traperice.
  • Kad veliš gramofon, mam sam se sjetil da sam koncem pedesetih dobil na dar gramofon, i to ne bilo kakav, to je bil neki ruski stereo gramofon sa dva odvojena zvučnika. Evi i sad se sjetim i vidim kartonske, ovalne, zelene škatulje. I možeš si mislit, dobil sam longplejku od Bitlsof „REVOLVER“, Bog te nema rat, praf iz Londona. Kad sam ju del na gramofona a ono po sobi stereo zvuk. Melem za uha, lijevi kanal, desni kanal, balans sredina. A u onoj „Žutoj podmornici“ čuješ zvona i javljanja po cijeloj sobi, pa čak i pleg muzika se čula iz svojeg vugla. Onda sam si povečal fond gramofonskih ploća i pazil sam da na njima piše „STEREO“. Se sjetiš kak sam vas pozival kod sebe doma na slušanje stereo muzike?je nek kaj, furt sam ti visel doma, jer si imal neke singlice kaj su neki onda nepoznati sastavi za sitne peneze u tonskom studiju mogli nasnimiti, a cijena, kak i kvaliteta nisu bili Bog zna kaj.
  • Jel se sjetiš početka šezdesetih kad sam ja pristupil „Terenskoj jedinici podmlatka Crvenog križa Zagreba“?
  • Kak se nebi toga sjetil, učili ste prvu pomoć, kućnu njegu i asanacije logora. Viš kak sam zapamtil kaj si mi se onda špinčil sa posebno zbranom škvadrom, dečkih i cura, pa da si prek tri metra bil na probnome roku da te konačno primiju u svoj sastav. Kak ti je sad to palo na pamet, kakve to ima blage veze s čagom?
  • I te kak ima veze, velike veze. Da, ni se je moglo samo tak postati članom TJ, bilo je dost uvjeta koje si moral zadovoljiti, pa čak i uvjet da ti starci dozvoliju odlaske na logorovanja i akcije, a da ti članstvo ne utjeće na ocjene u školi. Mi smo ti imali naše prostorije, kaj smo onda zvali „Baza“ u Mihanovićevoj iza zgrade Zdravstvenog osiguranja i kodvora u onoj drvenoj baraci do kolodvora, a u desnoj je bilo i do danas ostalo prihvatilišče Crvenog križa. Dakle tu smo se nalazili, slušali predavanja, održavali sastanke i dogovarali buduće „akcije“. Joj, ti naši sastanci su u ona vremena bili praf demokratski, po regulama koje ni poznala ni jedno udruženje ili klub u Zagrebu i još širjoj okolici. Svaki put prije sastanka smo izabrali predsjedavajučega i on bi vodil sastanak, daval i oduzimal riječ, a sam nije smel radi objektivnosti vođenja sastanka tog dana diskutirati…
  • Ja ti još navek u tome ne vidim baš nikakve veze s čagom?
  • Ma čekaj malo, to je baš interesantno za prisjetiti se i spomenuti kak je to bilo. Posle svakog službenog djela sastanka, raskrčili su se stolci, postavil se gramofon da si malo počagamo. Kak smo bili dobra i iznad svega složna klapa, čaga se koristila za poduku slabijim čagerima ili čagericama, a dost se vremena potrajbalo na uvježbavanju koraka, figura i bacanja u roku. Nemrem ti reči zakaj, al mi se pri ovim sjećanjima furt vrti ondašnji šlager „One Way Ticket“ i nemrem se sjetiti ko ga je onda pjeval? Kada smo učili cha-cha, danima se vrtile dvije singlice „Particia“ i „Perfidia“. Već su neki poraplali na prve taktove… ali smo svi dobro znali onaj „ravni“ korak tog plesa, a još bolje onaj drugi „pijani“. Svaku smo prigodu koristili di se moglo čagati, pak smo bili još simpatičniji društvima u kojima smo se kretali ili s kojima smo skupa bili na logoru ili na akcijama. Ak bi se našli negdje di ni bilo struje i glazbe, negdi na planini ili kampu, dolazile bi naše gitare u funkciju, naši najčešći svirci braco i moja malenkost, pa bi cijeli dom čagal i popeval.
  • Zbilja ste bili prava škvadra, nemreš vjerovat. Bil sam samo jenput z vama, al to nije nikaj prema onome kaj si mi spripovedal, a mogu si zamislit kak ste bili u svakodnevnici. Je praf veliš, to su bila vremena rađanja vokalno instrumentalnih sastava, ili ti VIS-ova, kaj su nicali kak glive poklem kiše. Sad sam se sjetil kad smo skup išli na čage u negdašnje mjesne zajednice i plesnjake. Tak smo najčešće hodali na Ribičiju di su u to doba svirali „Globusi“ a pjeval je Alac (Emir Altić). Ti si svako malo znal biti na bini, zeti na kratko bajs ili đitru. Ono kaj mi se je najviše dopalo kada si začagal s našom susjedom, kaj smo ju zvali Cvrčak, iz Medvedgradske. Još mi ni danas nije klar, jeste li vi onda hodali ili ne, ali ste bili jako dobar par. Baš je bila dobar komad, ona njezina crna kratka kosa, dobra figura i iznad svega iskričav veseli pogled, da velim kak je dobru capu imala. Začagali ste rock'n role, kak navek, odmh ispred bine i orkestra. Tak ste se rashitali, kak se to i šika. Bili ste složni i uigrani kaj se rijetko vidilo. Pasali ste si kak ruka i rukavica. Ostal mi je u sjećanju i sad ga vidim, njezin koraku natrag, pri čemu je vragolasto zakružila kolenom, a ti si ju vodil tak ko da ste skup rođeni, plesali ste s dušom i tijelom. Najenput, kada su frajeri uočili kaj vi to delate na plesnom podiju, su prestali čagat i formirali široki krug oko vas dvoje i pljeskom vam podržavali ritam. Vi ste se niste dali zbuniti, neg ste čagom popunili prostor u krugu, u koji je s mikrofonom z bine skočil Alac, čagal je i pjeval dok ste vi čagali oko njega i to je bila kulminacija na plesnjaku na Ribnjaku, da mi se činilo da vam cijela dvorana plješće. Tak nekaj nis nigdar videl nit sam od ikog čul da se takaj nekaj takvog dogodilo. Kak ste bili pravi…
  • Daj stani, buš mi suzu  nateral na oko, kak si to spripovedal. Znaš, i ja se često toga sjetim, pak mi je toplije pri hercu, ali kaj se tu more, od tada je prošlo zbiljam puno let, bolje da ne velim kolko, bi grdo zvučalo. Još mi je sad došlo u sjećanje, da je onda Alac bil prvi koji je u našem podneblju zaurlal onu od Čelentana „Ventiquattromila baci“ i postal naš prvi „urlator“. Ko se nebi rad setil tak lijepih dana.
  • Znam da si navek govoril da je čaga nekaj kaj stvara plesni par. Skupa ga kreiraju, dograđuju, pa se i u njihovom plesu vidi da nekaj ima među njima. Moraju se i dobro razmeti, skužiti svaki pokret i stisak ruke, kak da si govoriju kaj ide slijedeće, koji je slijedeći potez.
  • Zbilja je tak. Nekaj let prije ovoga na ribnjaku sam hodal s Dunjom. Bila je to krasna adolescentska velika ljubav. Baš smo se imali rad, kaj je je. Ona je pohađala satove baleta na gornjem gradu a i prirodno je bila nadarena i muzikalna, da o ritmu ne govorim. Ona je bila moja Audrey Hepburn, baš po svemu, ko da su si bile u rodu, slika i prilika. Fantastično smo se slagali u plesu, a svi u škvadri su znali da smo si više od „tihe patnje“. Često smo se nalazili na rođendanima i ljetnim žurkama kaj su se za ljetne ferije priređivali u jenom dvorištu na Medvešćaku prije Zvezde, nekak kraj Svibovec stuba, kolko bi se sjetil. Sve nam je dobro išlo u čagi, a najviše laganice. Tu smo sljubljeni čagali kak rijetko tko, a kad su Fraternity Brothers zapjevali „Passion flower“, radi nas se gasilo svijetlo, kak ti za našu intimu. Da ne veli ma sam svaki put, kad bi došal do nje, obavezno odslušal njezinu svirku na glasoviru „Für Elise“ od Bethovena. Moreš si zamislit kak smo bili sentiš, pa ko se toga nebi sjetil. I kak to biva, razišli smo se, da bi se opet sastali posle nekaj let, kad je jednom prilikom rekla du, moreš si to zamislit, došla do mene doma, kaj se nigdar ni prije dogodilo. Nije bitan povod, ali dok sam čekal da dojde, zel sam đitru, složil i odsviral „Za Elisu“. Nakon dost vremena, prvi sam joj puta to ja odsviral. Kako god je dirljivo to sjećanje bilo, više nismo bili zaljubljeni pubertetlije, pa smo ostali dobri prijatelji, koje je život sve više udaljaval da danas ne znam di je i kak je?
  • Viš kam nas je čaga odfurala? Al kad malo boljše pogledaš, kaj nije fora?
1-Mek @ 21:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 30, 2013



Toliko sam slušao o čudesnoj crkvi u istarskom gradiću Vodnjan. Ta je crkva, kako kažu,  građena od  1760. do 1800. godine prema modelu crkve sv. Petra u Veneciji, a projekt je bio vrijedan 13.000 zlatnih dukata, što u ono vrijeme nije bilo malo. Tako je prije 213 godina dovršena Crkva svetog Blaža sa najvišim zvonikom u cijeloj Istri.

 

62 metra visoki toranj nije jedina značajka kojom se Vodnjani diče, u njoj su pohranjene relikvije koje su 1818. godine prenesene iz Venecije, da budu sklonjene u strahu od Francuza. Danas je to zavidno velika zbirka od 730 verificiranih sakralnih relikvija i umjetničkih djela. O njima sam dosta čuo i pročitao. Nova elektronska i informatička tehnologija nam zaista omogućava pristup do jučer nedostupnim spoznajama i vrijednostima.



Slika sa www.istra.net.hr

Od svega sam bio najviše očaran informacijom da su tu izložene mumije, koje svojim postojanjem ruše znanstvena tumačenja. Pročitao sam članke o istima, a najkraća informacija sa ilustracijama mi je bila na portalu istra.net. U mojim krugovima, familije i  prijatelja smo više puta proveli raspravu o tome, nakon čega sam ja zaključio da se ovdje barata neprikladno terminologijom, jer sam osjetio uzvišenost i veći značaj, pa stoga ne mogu prihvatiti naziv da su to „mumije“, već njihovi Corpi Santi „Sveti posmrtni ostaci“ (pritisni link), koji nam govore da je njihov život i žrtva rezultirao čudom koje danas gledamo i više od toga, možemo osjetiti njihovo djelovanje. To nam pak svjedoče iskazi posjetitelja koji su ih došli samo vidjeti ili su im se došli pokloniti i odati počast svojom dušom i vjerovanjem. Neki su od njih padali u čudna raspoloženja, stanja i razmišljanja, osjetili su toplinu, hladnoću, znojili se, tresli, padali, a neki izlazili sa  čudnim promjenama, pa sve do zdravstvenih olakšanja i izlječenja.

Dakle, osobe kao što su: Leon Bembo, koji je umro 1188. godine. Iz podataka o njemu čitamo da je rodom iz Venecije, obnašao je dužnost kapelana na duždevu dvoru. Pred kraj života nastanjuje se kao pustinjak na otočiću Sv. Servolo. U Veneciji mu je podignut jedan od najraskošnijih oltara. Dvadeset dvije godine nakon njegove smrti nad grobom je progledala slijepa djevojka Katarina Franconellis. Ozdravljenja su se i dalje nastavljala te je na koncu tijelo ekshumirano. I svi nazočni uvelike su se iznenadili, ekshumirano je tijelo potpuno sačuvano, kao što je uostalom i danas.

Ivan Olinije smatran je svecem još za života. I on je rodom iz Venecije. Za njegova je župnikovanja Veneciju pustošila kuga. Na veliko je čuđenje po okuženim ulicama posluživao umiruće. Zvali su ga »živuće čudo«. Preživio je kugu i umro u 85. godini, umro je 1300. godine, a ekshumiran je 1389., također zbog nekoliko čudesnih ozdravljenja. Otkopano je tijelo posve sačuvano, sa podignutom desnom rukom.

Nikoloza Bursa (stisni link) živjela je u benediktinskom samostanu sv. Servola kraj Venecije. Zapisano je da je molitvom i znakom križa liječila bolesne. Kao poglavarica samostana zatečena je mnogo puta u levitaciji za vrijeme molitve. Tako je ostajala satima u čudesnom svjetlu. Unaprijed je vidjela dan svoje smrti, 23. travnja 1512., što je i objavila sestrama. Njeno tijelo je iskopano 14 godina poslije i opet zbog ozdravljenja. Priča kaže da se prilikom otvaranja groba širio predivan miris (generacija koja gleda u CSI teško će to dočarati, ali ipak...). Bioenergetičari su utvrdili da iz njezinog tijela zrači bioenergija u promjeru od 32 metra.

Ovo je samo jedan dio mnogih interesa u mojem životu. Moja znatiželjna narav me je vodila od malih nogu do danas kroz život širom otvorenih očiju i širokim pogledom na sve što me okruživalo i kroz što sam prolazio. Dosta vremena mi je trebalo da ostvarim svoju želju i odem u Vodnjan, a sada, post visitans, mi je trebalo vrijeme da posložim misli i utiske, sredim emocije, kako bih mogao sa svima vama podijeliti ove retke.

 

U sve više poznatoj ljepoti Istre, Vodnjan je jedan od dragocjenih dragulja u istarskoj kruni. Turizam je mlađa djelatnost tog gradića, što je vidljivo po svježe obnovljenim i ukrašenim fasadama u centralnom trgu, a nedaleko od njega se nebu pod oblake uzdiže visoki toranj zvonika Crkve svetoga Blaža. Slika govori više nego tisuće riječi, pa vam je donosim kao bi se uvjerili kako ljepota arhitekture malog trga pompozno navješćuje uzvišenosti sadržaja koji se krije iza ulaza u Dom Božji. Ispred crkve, desno od velikih izrezbarenih ulaznih vrata, tekst na velikom bijelom panou poziva: ZBIRKA SAKRALNE UMJETNOSTI, ŽUPNE CRKVE SVETOG BLAŽA - VODNJAN, UTEMELJENE 20. XII I984.

Iza tih vratiju, malo predvorje prije samog ulaska u prostor crkve. Tu nas dočekuje lijepi crveni pano sa amblemom Crkve sv. Blaža, ispod kojega stoji napis na više jezika: BOG HOĆE SVAKOME PREMA, NJEGOVIM DJELOVANJIMA DATI ŽIVOT VJEČNI. Nakon toga ulazim u crkvu i pozdravim Boga svevišnjega križem posvećenim svetom vodom, začuđen što vidim svega par posjetitelja u klupama prema Oltaru. Osupnut ljepotom centralnog prolaza prema Oltaru i prekrasne dvije lađe. Iz vizualne jednostavnosti arhitektonske izvedbe kolona i lukova zračila je sveta uzvišenost ambijenta. Podignuo sam aparat i slikao kako bih mogao ponijeti uspomenu na tu ljepotu koja mi je ispunjavala dušu.

 

Odjednom mi pristupi, niti sam me znam od kuda, srednjovječni gospodin s naočalama i kaže mi: „Ako imate imalo poštenja, dostojanstva i … (ne sjećam se što mi je sve nabrojao), izbrisat ćete sve ovo što ste snimili. Što mislite što bi bilo kada bi svi ovako slikali…“ kao gromom ošinut pogledao sam tog gospodina, onako zbunjen, preneražen, s osjećajem kao da sam upravo zatečen u velikoj krađi, prekršaju, da sam počinio neku sablazan u Svetom domu? Prvi puta u mojem već dugom životu, u mojoj šezdesetdevetoj godini, prekorava me se kao neotesanog balavca, a time se od jednom ruše svi moji osjećaji vjere i uzvišenosti moje nakane da posjetim ovaj Dom. Nemam blage riječi da opišem što sam tog trenutka osjećao. Na sreću, pokraj mene je bila moja supruga i smirila me riječima: „Nismo po to došli ovamo… idemo dalje.“

 

Otišli smo lijevo od Oltara gdje je bio postavljen dugački stol pun prospekata, suvenira i ne znam čega je sve tamo bilo. Tu nas je dočekao isti gospodin za kojega sam mislio da je turistički djelatnik ili čuvar službe sigurnosti, koji mi je na upit da želim pogledati izložene Svetosti pokazao cjenik sa za mene previsokim cijenama za moj penzionerski džep, što sam, naprežući se da budem pristojan nakon prvog našeg susreta, gospodinu s naočalama objasnio. Od njegovih tumačenja cijena sam jedino mogao shvatiti i zapamtiti da su cijene od 70.00 kn, 50,00 kn i 35,00 kn po osobi, za mene ličile na neprimjerenu licitaciju, na koju sam se okrenuo i ponovno iznenađen, jadan, bijesan u svojoj nemoći izašao sav razočaran iz Crkve sv. Blaža, riješen da se tamo ne vraćam.




 Racio moje supruge i njezina empatija su dobro znali što se u meni zbiva u šetnji po Vodnjanu bez riječi i daljnjeg komentara. Ipak je uspjela probiti tu šutnju s argumentom, da smo potegnuli taj put u namjeri da se poklonimo Svetim ostacima onih koji su za našu vjeru i vjerovanje služili u odricanju i položili svoje živote. Moja supruga zna da kod sebe nemamo dovoljno novca da platimo naš ulaz, potražit ćemo banku ili bankomat da podignemo novac i da se vratimo, jer smo planirali poći prema Mednjanu, do crkve sv. Foške i na kraju otići u Katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pulu.

Na povratku u Crkvu, dočekao nas je simpatični mladi svećenik sa kojim sam kratko prokomentirao što mi se dogodilo, uz moju ispriku za mojom iskrenošću u iskazivanju sa čime sam povrijeđen kao vjernik i kao čovjek koji bez obzira na svoje godine, svakog dana učvršćuje svoju vjeru i visoko cijeni tradicije i ostavštine iz davnih doba. Platio sam ulaz 50,00 kn po osobi i krenuli smo u razgledavanje. Povrijeđen osjećajem krivnje da sam povrijedio Svetinje kojima sam se došao pokloniti i odati im moje poštovanje za njihovu žrtvu koju su nam dali, a jedina naknada im je bilo natprirodno čudo kojim su opstali da nam svjedoče i svojim zračenjem da nam dopru do naših duša da ih osjetimo čak do izlječenja. A ja sam došao u Sveti dom kao u cirkus, kao u nedoličnu kuću da platim njihovo pokazivanje obezvrijedim, profaniram i prostituiram. Moj grijeh je bio što sam svjestan toga pristao da u tome sudjelujem. Već takva spoznaja mi je uništila doživljaj u razgledanju Svetih relikvija i moči, a naj više kada sam ušao u prostor sa staklenim kutijama u kojima su bili izloženi Sveti posmrtni ostaci osoba koji tako nešto nisu zaslužili. Po završetku posjete prostorije sa Svetim tijelima mučenika, zatražio sam i dobio račun za naš plaćeni ulazak na izložbu, koji je iznosio 100,00 kn, jer nisam sam sebi mogao vjerovati da je to istina. Sve isprike mladog svećenika nisu promijenile moja razmišljanja. Tada je naišao župnik Crkve, sv. Blaža, isti onaj gospodin s naočalama, kojega smo susreli u prvom dolasku. Njegov mlađi kolega ga je u kratko upoznao o čemu smo razgovarali, na što nas je pozvao u sakristiju da ne razgovaramo na izlazu iz crkve.




Nakon što sam mu ponovio svoja razmišljanja i osjećaje, uljudno me upitao  da što ja želim da mi on na to kaže? Održavanje i skrb svega izloženog iziskuje velika sredstva, koja crkva nema, pa niti sredstva od Ministarstva kulture su kap u moru potreba… Odgovorio sam mu da me ne interesira tehnička i financijska stanja i situacije pa ne očekujem i ne tražim od njega ništa, osim što sam osjetio potrebu da poučen mojom vjerom i vjerovanjem da ovdje i pred Bogom moram iskreno govoriti, pa sve što sam rekao, neka bude moja ispovijest i olakšanje moje duše i savjesti, kao niti to da bi netko od nazočnih htio zatvoriti izložbu kao mogućnost daljnjih posjeta u budućnosti. Zahvalio sam se na strpljenju što sam saslušan i usrdno zatražio ispriku radi oduzetog im vremena. Otišli smo kući s gorčinom u srcu i ustima, koju i danas osjećam kada vam o tome pišem.




(Više ilustracija se može vidjeti na internetu, a šetnju po cijeloj crkvi sv. Blaža na ovom linku.

1-Mek @ 19:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 30, 2013

Nakon dugog i mučnog puta smo najzad dočekali ostvarenje naših snova i stremljenja. Koliko ljudi – toliko čudi, rekli su naši stari, pa isto tako svatko od nas na svoj način gleda na ulazak Hrvatske u EU. Sada, kad smo tu pred vratima i trebamo učiniti samo jedan korak i… evo nas u Uniji. Danas legnemo i zaspimo u našoj Hrvatskoj, a u jutro se budimo i dižemo u Europsku Uniju. I što se događa? Isto sunce sije, isti zrak dišemo, iste susjede u istom kvartu susrećemo. Danas, kao i jučer. Ista svakodnevnica, ako ništa drugo, barem na prvi pogled. Isti likovi nam vode državu, isti problemi nas muče. Nema Unija čarobni štapić da sve promijeni i muke krpom izbiše. I dalje će sve zavisiti o nama da se promijenimo prema novim regulama koje će nas već u prvim koracima zapljusnuti i početi mijenjati naš mentalni sklop, koji vučemo od bivšeg sistema iz kojega smo nedavno izašli. Zapravo, neće biti sve baš tako jednostavno i što je najsigurnije, da neće poteći med i mlijeko.

To me podsjetilo na početak devedesetih godina na jedan pokret koji je kod nas došao prije više od pola stoljeća. Počeli smo komunicirati preko malih kratkovalnih radio stanica na 27MHz koji se u svijetu zvao „Civilni band“ (CB) ili u naše prijevodu „Građanski opseg“. Kao poplava prekrio je cijeli prostor bivše federacije u kojoj smo živjeli.

 Kako su korisnici CB postaja osnovali klubove tako je među njima nastala želja o osnivanju krovne organizacije CB-a na području Hrvatske. Tako je tadašnji CB klub Dubrava iz Zagreba 1989. godine, pokrenuo inicijativu o osnivanju Saveza CB radioklubova Hrvatske. Sastanak predstavnika klubova održan je 27.5.1989. godine. Sastanku su prisustvovali predstavnici slijedećih klubova i sekcija: CB klub Bjelovar, CB klub Dubrava, CB klub Sloga Varaždin, CB klub Lipa Donja Stubica, CB klub Zabok iz Zaboka, CB klub Slavonski Brod iz Slavonskog Broda, CB klub Osijek iz Osijeka, CB klub Donat Zadar, CB klub Delfin Rijeka, CB sekcija Požega iz Požege, CB sekcija Elita Novi Marof, CB sekcija Oro Oroslavlje.

Na inicijativnom sastanku donijeta je odluka da CB klub Dubrava izvrši sve pripreme za osnivanje Saveza, dostavi na uvid svim klubovima nacrt Statuta budućeg Saveza. Odgovor sa podrškom osnivanja Saveza poslalo je samo 7 klubova što u to vrijeme nije bilo brojčano dovoljno za osnivanje Saveza.


 Članovi CB kluba Opatija zahvaljujući svojem prijateljskom klubu Venezia-Mestre iz Italije prisustvovali su kongresu E.C.B.F.-a 13-14.10.1990. godine, u Mađarskoj gdje su kao jedini klub primljeni u Evropsku federaciju kao predstavnik tadašnje Jugoslavije.

Nakon toga nastalo je zatišje zbog domovinskog rata sve do 1994. godine, kada CB klub Opatija na čelu sa pokojnim predsjednikom Branimirom Vlahovićem pokreće aktivnosti u Udruženju.

Krajem 1994. godine održana je Skupština Udruženja na kojoj je donijeta odluka da se Udruženje Preimenuje u „Hrvatski Savez CB radioklubova“ te da se krene sa pregovorima sa Hrvatskom zajednicom tehničke kulture za prijem u članstvo. Pokrenute su određene radnje podnijet je zahtjev za prijem u HZTK-a. Bilo je velikog otpora kod pojedinih članica HZTK-a, međutim 1995. godine, Hrvatski savez CB radio klubova postaje članicom HZTK-a sa sjedištem Saveza u Dalmatinskoj 12.

Pitate se, zašto sada pišem o CB-u, o kojemu sam već toliki pisao? Kakve to ima veze sa ulaskom RH u EU? Mene je to jako podsjetilo da je taj pokret prije nego smo sanjali o Uniji, u Europi se osnovala i ustoličila inicijativom Talijana, Europska CB Federacija.

 2000. godine HSCB je pozvan na kongres ECBF-e u Pariz. Na kongres odlaze predsjednik Saveza Ž. Vujanović - Zurl - Zurl i mr. ecc. sci Nikša Crljen, rizničar Saveza.



Svojim uspješnim nastupom na kongresu je ponuđeno HSCB-u da Hrvatska bude zemlja domaćin slijedeće konferencije ECBF-e, što se na žalost, radi već spomenutih ratnih okolnosti nije realiziralo, ali su ostala dugogodišnja prijateljstva i kontakti sa mnogim članicama Federacije. Nakon kratkog zatišja i prkida u radu obnovljene su međunarodne veze, našao sam se sa prijateljima iz ECBF-e uz veliko priznanje od njih, što su mi omogućili da im dođem na XIII. Kongres u Brisel o njihovom trošku, jer je ECBF primljen u europski parlament, pa smo i tamo zastupljeni.



Usvojene su neke naše inicijative iako je tema kongresa bila usmjerena na druge prioritete. 2011. god. smo trebali biti domaćini predsjednicima CB Saveza zemalja Europe, gdje bi se konačno dogovorili o zajedničkom usklađivanju CB regulativa za sve članice Europske unije.

Pa što da onda kažem o ulasku u Uniju? Zacijelo je za mene jedina razlika u tome što idem u Uniju iz zemlje koja je upravo ušla tamo gdje sam je već davno predstavljao. Jedino što ću sada granicu proći bez zaustavljanja i kontrole. Uf, koje li promjene, ali je lijepo sjetiti se i prošlih vremena.

Europa, dobro jutro ti želim i da ti 28 zvijezdica bude najsjajnija!

1-Mek @ 20:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 16, 2013


Kak volim moj grad

  • Pa di si se del, kam si se fteknul? Kaj si bil u frentu? Jenput sam došal tu mam vizavi tvoje kuće, a tebe ni u talonu?
  • Kaj pripovedaš, kakav frent, ni to više za mene. Kaj se giftaš kaj me nisi našel, a mogal si se baš najavit.
  • Baš si frajer, da ti se najavim. Njofra me del u auto i zel sa sobom da mu pomognem kod njegove male kaj se doselila tu prek Save zrihtat neke stvari po stanu. Raspal se fasung na lusteru, štekdozu je ščupala iz zida, a sifoni su se zaštopali u badecimeru i takaj ispod lavaboa u kuhinji.
  • Kaj nisi i njega dopelal da se vidimo?
  • Taki bu me nazval, čim joj zašrafi biglbret, jer se sav razlohal, neg di si pa ti bil? Nekak mi ponucano zgledaš, baš mi nisi nekak pravi…
  • Ma kaj da ti velim? Otišli smo prek u grad, na Gornji grad. Tam se mlađarija oblekla u stare klajde i ajncuge i zeli uloge naših starih poznatih faca iz povijesti Zagreba. Tu smo na samom ulasu u Gornji grad kod Kamenitih vrata sreli Doru Krupićevu i odabranika srca njezinoga Pavla Gregorijanca. Tak su mi bili herzig u toj obleki, a ona sa škrinjcom u rukama, da sam se mam setil na svoja pisanja sjećanja iz mog življenja, di sam dost toga spomenul iz starih cajta. Znaš da sam navek volil naše tradicije da me susret i razgovor z njima tak pehnul v srce i ganul do suza. Mam sam ih poslikal, da viš kak su slatki. Poklem sam prešel na Markov trg a tam čuda neviđena, od stare zagrebačke aristokracije, do pandura, poštara, prodavalca peska belega, pa sve poznate ličnosti, Zagorka, Šenoa, Matoš i tak redom, do starih vitezof, evo ti ih na fotki, pa gleč. Pripovjedaju prolaznikima pa čak i na njihovim jezikima, kaj me još više oduševilo. Tak treba pokazati svetu i okolici kaj smo mi negdar bili i kak njegujemo našu bogatu prošlost. Ja bi napravil kak u Japanu, da sve kaj prezentira prošlost i tradicije ide u red spomeničke kulture i maksimalno bi ju financijski poduprl. Znaš rista, vkerujem da buju i ovi gosti našega grada imali kaj doma ispripovedati, a kak je navek bilo da se dobri glas na daleko čuje. Još da je vugnuti one vandalizme po fasadama i novoizgrađene rugobe kaj narušavaju našu pravu sliku kulture. Ti velim, zna se ko je to delal s namjerom da se zbriše sve kaj je Hrvatsko. Lopine kod nas trošiju našu kintu kak pijani miljarderi, a sve protiv naših interesa. Sav se narogušim kad se na to sjetim.
  • Rista, baš si huncut stari, mogu si mislit kak ti je bilo guba tam među njima, našal si se na svojem terenu, po svemu, ot kvarta di smo odrasli do tvoje opčinjenosti s našom tradicijom, kaj si nam furt pripovedal, kak i o nastojanjima da se vrneju sjećanja na naše vurcle od kud smo zrasli i vrne ljubav prema pripadnosti gradu i Hrvatskoj, kaj su nam je fest zatirali, kaj i danas delaju… navek se sjetim kaj si pripovedal o Medvedgradu, kak Oltaru Hrvatstva… al mi još nikak ni jasno zakaj ti je nos kak puranu, vidim da te nekaj gifta… dobro te poznam da morem videti na tebi da nekaj ne štima…
  • Još se nisam povrnul od šoka… kak da ti to velim a da ne pozdimpi… prvo kaj se u gradu održaval nekakav prajd pederov i lezbača. Ta šaka jada kaj ih niko niš nije pital ni diral dok nas nisu počeli silovati svojim ponašanjem i uvjeravati nas da su oni obespravljena manjina… koga manjina ili manjina čega… **!#&!!! &%$**##$%&&/!!!... kaj si oni misliju… vrag im kosti nosil  **!!%&# #&&“?***!… oni bi se deli u ustav a onu nakaradu svojih veza nazvali brakom, kak moreju dirati svetinju iz koje su se i oni zlegli, jer ih nisu pederi napravili oplodnjom anusa… Bog mi grehe prosti, al nebum više o tome… Još me je više raspanjalo kad sam čul da su skinuli naziv Miškecovog prolaza i vrnuli sestre Baković nazaj… jako su nas zadužile svojom ostavštinom u radničkom pokretu… Pa kaj su one nekaj više od mojeg vujca kaj je bil takaj u radničkom pokretu, zagrebačkoj ilegali sa svim poznatim u pokretu pa sve do Tita i tak dalše, makar toga ima još šuno o njemu, pak on nema svoju ulicu ili trg. Ljudi su odlučili da taj prolaz nazoveju po bokcu Miškecu, čiji spomen svakog Purgera i Zagrepčanca vrne u dane kada je on bil u Balkan kinu dio naših svakodnevnica, kojih se rajše prisjetimo nego nekog komunizma… da im vrag i pas **?$&%$#%$“$%$#%&&!!!..  
  • Daj se smiri, buš i mene zavužgal. Poznam te od malih nogu da nisi baš preveć fin al te nigdar nisam čul da tak grdo šinfaš kak kočijaš, zbiljam su te fest drmnuli, al pusti sad to. Ove slike su mi tak drage da ti nemrem reč i žal mi je da nisam bil s tobom, ali iduću subotu bum i ja na Gornjem gradu da si ih pogledam, al bum sa sobom zel i moju klinčadiju, da si i oni malo z njima popripovedaju.
  • U pravu si, zbilja sam zgubil živce kaj nam sve delaju, a imamo tak pametnu mladost oko sebe, samo im trebamo dati lufta i mogučnosti da se istakneju i da prekineju neke negativne ostavštine bivših vremena, već zutra bumo ušli u EU, al nek to bu u šlifu po kojemu smo bili navek prepoznati i hvaljeni po cijelom svijetu. Da znaš, podržal bum ovu ekipu s mojim sjećanjima i s mojom ljubavi spram tradiciji koju tak imam rad i na koju sam ponosan. Kad sam videl kaj delaju ovi mladi, nemam riječi da izrazim moje simpatije prema njima. Ja bi ih zbilja volil videti svaki dan među zidovima Gornjeg grada da zbudiju simpatije gostiju i preodgojiju dotepence koji nisu svijesni u koju su sredinu došli živeti, a ne kaj sam videl v tramvaju kad sam išal u grad, malu balavu frajlu, kak sedi s obje noge zvinute pod rit i maže sjedalicu di bu neko sjel s svojom klajdom ili ajncugom. Skinula je noge na naše upozorenje uz vidljivo čuđenje, kak smo se mi fosili drznuli narušiti njezinu kulturnu komociju u javnom prevozu, pa da nebi poraplal na to? Al nebum dalje kvaril tak lijepu sliku sa susreta na Gornjem gradu.
  • Znaš kaj rista, takvog te volim, nisi ti kakav god frajer, zato si i jesmo kompe od djetinjstva do navek, ke ne?
  • Ajmo nazvat Njofru, morti treba našu pomoć, da mu pomognemo pe se vrnemo pogledat ove fotke kaj hraniju dušu… jer poklem smo sleli na Štrosu, al' to ti je druga prića ili glih tak nastavak ove… ima se o tome još puno ljepoga za povedati…
1-Mek @ 16:01 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, lipanj 11, 2013
-          Baš ti je fora kaj si se sjetil da dojdemo sim. Tebi čuka još uvjek dobro dela. Furt si berajt bil i buš takaj ostal.

-          Moj ne tisra, moj rista. Jel ti klar da me tu ni bilo više od pol stoljeća?

-          Kaj si ti tak star, ko bi ti rekal.

-          Pak se vidi da sam se jedva popel tih par metrov uz brdo, još k tome, bez štengi i gelendera…

-          Da nastavimo ovak prek vrta do Jurjevske, ja bi krepal.

-          Onda si bumo sjeli tu pod staru dunju. Kak mi zgleda, tu već jako dugo ni nikoga bilo.

-          Je, baš tak. Pak se tu više ne vidi mjesto di smo kurili vatru. Naši su nas starci imali na oku z balkonof i bilo im je drago kaj smo tu i da se ne potekamo po gradu kak uličari ili ne švercamo duge pred nekim kinom.

-          Baš se pitam, jel neko real današnjim klincima kak je fina dunja s ovog stabla, friško ubrana, napiknuta na šibu i spečena na žaru?

-          Joj, benti jarca, kak je to šmekalo, onak vruča, slatka, kak da ju sad klopam, sline mi curiju, samo kaj sam se sjetil…

-          Daj slindravac stari, nigdar ti nebum zabravil kak si mi stisnul onak mehku slatku dunju na facu, dobro da se nis' sfuril. Pun bi je bil nos slatkog pekmeza od dunje, a onak s prstom sam ga skidal s face, kaj se nisam imal di oprat…

-          Bar si imal ispriku kaj si moraš kopati nos, ha ha ha…

-          Huncut jedan, da sam se otišal doma oprat, više nebi mogal van.

-          Baš su to bili lepi cajti…

-          Zbiljam smo se svi skupa dobro slagali. Svi iz zgrade smo se znali skupiti u jesen kad bi šlive pozrelile. Pobrali smo ih i nosili na ono malo usko zbetonirano dvorište uz zgradu, a tam su bili ripremljeni vandli za pranje veša, uz škarpu prema bregu. Znali su biti puni šliva i dunja.

-          Onda su sve to podjelili na deset jenakih hrpa, za svaki stan, za svaku familiju jednaki dio, kaj bi si kuhali pekmeza…

-          Pak je netko čak i vagu donesel.

-          A bilo je i toga da se nekom ni kuhal pekmez pak je svoju hrpu dal drugome, a za to bi dobil koju flašu pekmeza.

-          Jel se sjetiš kak je cijela kuća mrišala na kuhane šljive.

-          Kak se niko ni setil speči šljoku?

-          Baš su bili dani spomena vredni. Šteta kaj se danas više tak ne živi, bar sam tak nekak steknul šulius da ni kak je negdar bilo.

-          Viš, tam desno, još je ostal negdašnji atelje onog kipara Miletića… ili kak se već zval…

-          Je, za mene je rekal da sam njegov učenik. Atelje mu je bil pun figura, reljefa, bista, kaj je on napravil za poznate i mnaje poznate ljude. Puno mi je pokazival kak se delaju figure, pa sam i ja dobil grudu gline da bi napravil medveda kaj u njuški drži uspravljenu sviječu… i često sam odlazil k njemu, pa sm modeliral nele sitnice i figurice…

-          Kaj ste si tak dobri bili?

-          Prokužil je on da imam dara i štel je nekaj napraviti, za kaj moji starci nisu imali na pameti, ali to je duga priča…

-          Dobar je dio i ja znam, pa smo odrasli skup…

-          Jenput me otpelal u veliki atelje kod kipara Augustinčića. Baš je delal konjanika Haila Selasija. I danas se sjetim kak je to velika skulptura bila, nekaj kaj se ne zaboravlja. Pital je Miletića, da ko sam mu ja? Na to mu on veli da sam ja njegov učenik i pri tome me onak zaštitnički stisne sebi, kaj se ja nebi prestrašil umjetnika s bradicom. Veliki majstor, to sam saznal tek puno let kesnejše, čučne kraj mene, pogleda me u oči i pita: Kak ti se dopada ova velika figura? Ja sam puknul kak s topa: Fest mi se dopada, ali ovaj konj nije živ. Majstor me pošmajhlal po glavi i onak čučeći se okrene prema konju, veli da sam tak prokleto u pravu, ta konj zbilja ne živi i ustajući se ponovi da je zbilja mrtav. Onda se obratil mojem učitelju: Znaš Štef, ovaj ti je učenik zbilja dobar, što više, jako dobar i iskren… moral bum poraditi na tomu da konj oživi.

-          Benti vrapca, pa to je bilo super, nigdar mi to nisi rekal. Sada znam, zakaj si u osmom razredu dobil preporuku da upišeš Primjenjenu umjetnost, a ti si mulac otišal u šloseraj.

-          Je, moj rista, život nam piše drugačije priče nego kak bi mi šteli.

-          Praf veliš, pogotovo kad sve to pogledaš poklem tolko let.

-          Nema taj hebl kaj bi šaltal v rikverc, al si sve nekak mislim da bi pak isto bilo, pa kak god da je bilo, to smo prošli, a iz te kože nemremo nikam.

-          Hegiba, baš kak veliš, kak nam je suđeno, tak je negdi zapisano, i tak jebilo…

-          Pogleč, sve je skoro isto, naš breg od Medvedgradske do Jurjevske, kuće stare i neke nove kaj su u međuvremenu iznikle, preko puta Gliptoteka, a mesto Franje Gorupa ili ti Astre, sad je veliki šoping centar prema Novoj Vesi, ja dole naša Tkalča i Jelačić plac, sve bi se reklo isto, ali ni isto kak ni mi, kaj smo prek pol stoljeća stari i kaj tak daleko pamtimo, a sve je manje onih kaj nas pamtiju.

-          Ajde rista, moj ne tisra, ajmo se polako spustiti s tog brda dol, pak bumo se negde v Tkalči pričestili u ime prošlih dana.

-          Ajde polahko da se ne skoturaš, furt si pazil na nas, pa nek tak i bu…

-          Ak padneš, dojdi do mene da te dignem…

 

1-Mek @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 1, 2013

Kao svake godine u ovo doba zavladala je užurbanost u našem domu, Uskrs dolazi. Ove je godine došao dosta ranije nego inače pa mi se čini da sam još jučer spremao božićnu jelku i nakit visoko na policu u garaži, a već sam u potrazi za dekoracijom za izradu gnijezda, mali piceki i plišani zečići, a iznad svega najljepše pisanice koje sam oslikao prije puno godina. Svake godine ih moram nadopuniti, jer se čestitarima ove „stare“ tako sviđaju da ih moraju nositi doma za suvenir i ukras njihovog uskršnjeg aranžmana. Pa istini za volju, radi toga sam pisanice radio s ljubavlju i izmišljao nešto novo i do tada neviđeno i lijepo kako bi zapele za oko.  

U kuhinji se kuha šunka i stavlja pečenka u „pac“ kako bi uskršnje čašćenje bila slasna nagrada poslije posta. Kuhaju se i jaja za pisanice a iz pećnice miriši pinca a ja ukrašavam prvu rundu obojenih pisanica. Malom graverskom brusilicom iz namjerno napravljenih „packi“ različitih boja na jajetu urezujem lik na koji me „packa“ asocira. Ispred mene je pletena košarica u koje slažem dovršenu ljepotu. Uživam u tom poslu a misli mi lutaju kroz sjećanja, kroz davno minule Uskrse. Sam Blagdan je veliko vrijedno sjećanje i slavlje na Isusovu ljubav i žrtvu za vjeru čovjeka.

U sjećanjima su mi se vratile slike na Uskrs u Sisku kod mamine sestre Fanike i muža joj Čire, a tu su njihova djeca, od mene preko deset godina stariji Ivica i Zrinka. U toploj kuhinji već od ranog jutra teta Fanika, „moja druga mama“, kako sam ju ja nazvao, kuha i peče na starom limenom šparhetu. Na solu je skroman doručak, jer je već spremljena velika košara pokrivena grubim izvezenim pamučnim platnom, ispod kojega je bila posložena hrana. Sve to je ukrašavala maslinova grančica, je uskoro svi zajedno idemo u Sisačku crkvu na Uskršnju misu i blagoslov hrane.

Zrinka me vodi u vrt da potražimo gdje je uskršnji zec napravil gnijezdo i ostavil  poklon njezinom pet godišnjem bratiću. U zeleniku vrta u gustom ljeskovom grmu od malo sjena, napravljeno je gnijezdo. U gnijezdu je  vrećica miješanih drop bombona, tri naranđe i velika drvena pisanica, na kojoj je bil nacrtan zec sa puno šarenih pisanica na cvijetom prekrivenom proplanku. U drvenoj pisanici su bili mali šareni bombončići u obliku jajćeka. Naravno, pravog zeca nismo našli u gnijezdu, jer je zec jako plašljiva životinjica, pa nas sigurno gleda negdje sakriven u zelenilu vrta.




Već je stiglo vrijeme i valjalo je poći do crkve, misa tek što nije počela. Od sredine četvrte ulice je trebalo doći do sisačke crkve, ili kak su mi Siščani rekli da je to Katedrala Uzvišenja Svetog Križa u Sisku, u velikom parku ispred poznatog mosta na Kupi. Putem su mi pričali što će se sada tamo događati, a ja sam slovio za jako znatiželjno dijete, koje je prije nego je dovršen odgovor na prethodno pitanje već postavljao novo. Dok su tešku košaru s jelom nosili Teta Fanika i stric Čiro, ja sam praznio slatke pisanice iz moje drvene, svako malo nudeći bombone mojoj voljenoj familiji. Putem su nam se priključivali susjedi sa pokrivenim košarama u ruci, tako da smo do crkve došli u velikoj grupi. Crkva je već bila puna pa smo stali na prostor ispred crkve iz koje se kroz širom otvorena vrata čuo glas svećenika.

Završila je misa, ljudi su pružali ruke jedni drugima i dijelili mir, a ja se nikada u životu nisam rukoval sa toliko nepoznatih nasmijanih lica. Ljudi su od velikih vrata crkve napravili špalir u dva reda između kojih je bio uski prolaz između košara sa kojih su skinute pamučne šarene i izvezene pokrivke, a zrakom se širio miris kuhanih šunki, kobasa, hrena, orehnjače, makovnjača i ostalih kolača, između kojih su štrčala grla flaša sa pićem. Od jednom mi sine u glavi kada sam vidio da je iz crkve izašao velečasni sa svojim ministrantima, mašući sa kandilom iz kojega se uzdizao plavičasti dim tamjana i uz molitvu Blagoslivljao hranu i piće, a moja pisanica je bila prazna. Teta fanika je držala našu košaru, ja se proguram do nje i na brzinu iz košare zgrabim jednu pisanicu i stavim je u moju drvenu pisanicu. Stanem između dvije košare, držeći u ispruženoj ruci moju drvenu pisanicu. Ljudi oko mene su ponavljali molitvu i gurkali jedan drugoga da pokažu klinca kako stoji između košara. Svima je na licu osvanuo veseli osmjeh, ne zato jer u Sisku je bilo malo ljudi koji nisu znali malog Zagrepčana, ali ovako nešto još nije bilo viđeno. Druga mama, Fančika, je vidjela reakciju oko nas i s ponosom i puno ljubavi gledala svojeg nećaka.

Polagano je prema nama dolazio velečasni. Kada me je vidio kako čekam Blagoslov i njegovo lice ozari smiješak te onako u prolazu mahne kandilom iznad moje drvene pisanice. U zraku iza velečasnog je ostao kao mirisna koprena plavičasti dim. Kada sam osjetio taj prekrasan miris s kojim sam se sreo prvi puta u svojem životu, podignuo sam ruku u kojoj sam držao poklopac moje pisanice, koju sam pak gurnuo u najgušći dim koji je lelujao u zraku, te onako na brzinu poklopio i zarobio dim u mojoj drvenoj pisanici. Naravno, u tišini izgovorene molitve i Blagoslova se od jednom iza svećenikovih leđa začuo dosta glasni „klik“ ili „škljoc“. Svećenik okrene glavu i preko ramena me pogledao, dok sam ja onako prestrašeno držao  sa dvije ispružene ruke tek zaklopljenu pisanicu. Kada je vidio moj zbunjeni i prestrašeni pogled, jer je „klik“ iznenadio i mene, razvuče osmjeh od uha do uha susprežući se da ne prasne u smijeh, okrene glavu i nastavi s Blagoslovom kroz špalir košara sve do paviljona u parku, koliko je dug bio špalir.

Ja sam stisnuo s obje ruke na prsa svoju Blagoslovljenu pisanicu, a Fančika me nježno povuče i zaštitnički me stisne uz sebe. Ljudi oko nas su me sa simpatijama gledali i među sobom komentirali što se upravo dogodilo.

Događaj se dugo prepričavao po Sisku i našoj familiji. Pisanicu nisam htio nositi doma u Zagreb, nego me je uvijek čekala u ladici vitrine u predsoblju kuće Weissova, gdje sam se ja vračao na ljetne i zimske praznike, a svaki puta sam prvo pomirisao unutrašnjost drvene pisanice koja je godinama mirisala po tamjanu, u njoj je dugo ostao moj prvi Uskršnji blagoslov hrane. Mirisao sam tako godinama, sve dok jednog dana u posjetu Sisku nije došao jedan moj mlađi bratić i zboravio pisanicu vratiti na mjesto kada je napuštao Sisak.

1-Mek @ 21:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 28, 2013
 

Svima koji svojom posjetom častite moj trud na ovom blogu, od srca šaljem najljepše želje



1-Mek @ 16:12 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 10, 2013
Najavljena tema za Dobro jutro, Hrvatska je purgerski rječnik, koji je nedavno izašao iz tiska. Uz moje čestitke autoru koje je dao u tisak nešto što sam ja već davno objavio na internetu, pa neka se zna i taj dio priče.

Negdje 1995 sam od mojeg bratića, Corelj-Zurl Josipa, naslijedio nastavak pisanja knjige "Saga o Zurlima" na kojoj je on godinama radio. Na kraju svih zapisa je stajao rječnik dalmatinskih fraza i izraza koji su korišteni u knjizi. Na to je moja supruga Ksenija rekla da ja pišem sa dosta purgerske šatre, pa bi isti takav rječnik trebalo staviti u Sagu da se ne zaboravi kao se nekad u Zagrebu govorilo. 

1996. godine otvorio sam web stranicu http://www.inet.hr/~zurl/i blog http://zurl.blog.hr/ na kojima sam objavio mali dio probranih tekstova iz knjige "Saga o Zurlima", između kojih je bio i rječnik Purgera. 

Paralelno s time sam otvorio blog http://www.1-mek.bloger.index.hr/post/tak-se-negdar-v-zagrebu-sprehalo-ke-ne/3144921.aspx na kojemu sam 2006. godine objavio isti rječnik, koji je u međuvremenu dopunjen i proširen do današnjeg rječnika koji ima već nešto manje od 400 riječi i pojmova. Isti je rječnik s mojim dopuštenjem (dugogodišnja suradnja u razmjeni ljubavi prema starom Zagrebu) objavio g. Z. Kahlina na svojem blogu "Purgerska nostalgija" http://www.zkahlina.ca/, a prijatelji i familija ga i danas dopunjavaju, u čemu im se i vi možete pridružiti.

Tek toliko da se primi na znanje i ravnanje, s poštovanjem,
Željko Zurl


1-Mek @ 12:18 |Komentiraj | Komentari: 0

Rječnik i riječi koje su se koristile u starom Zagrebu i većem dijelu Hrvatske. Tuđice su iskrivljene, kako kad ovisno o kvartu gdje su se govorile:

A

 

abšmalcati

popržiti

ajncug, ancug

odijelo

ajngemahtec

juha od povrća i kokošje sitnine

ajnpindekl

jastuk za male bebe

ajnpren

zaprška, zaprženo brašno

ajnpren juha

juha od zaprške

ambrela, umbrela

kišobran

ašenbeher

pepeljara

aufinger

vješalica

auspuh

ispušna cijev motora

B

 

badava

besplatno

badecimer

kupaonica

badehoze

gače za kupanje

bademantl

ogrtač poslije kupanja

badevana

kada za kupanje

beštek

pribor za jelo

betežan

bolestan

blajštift

olovka

bljuvati

povraćati

bogec, bokčija

siromah, sirotinja

borer

svrdlo

bormašina

bušilica

brenšere

kliješta sa grijačem za kovrčanje kose

brifkasl

poštanski ormarić

briftreger

poštar

brocak

izletnička torba

buđa, buđovan

direktor, šef, čovjek na velikoj funkciji

bugari

sitan novac, sitniš

C

 

cajger

kazaljka

cange

kliješta

canšteher

čačkalica

canjak

stara krpa

ceker

torba

ciferšlus

patentni zatvarač

cigaršpic

tuljac za cigaretu

cikorija

vrsta kave

cinkariti, cinkaroš

tužiti, denuncirati, tužibaba

cinkati

zvoniti

colštok

drveni metar na sklapanje

cukor

šećer

cušpajz, čušpajz

varivo

cvečknknedla

okruglica od šljiva

cvikeri

naočale, očale

Č

 

čaga

ples, potvda, diploma

čager-ica

plesač-ica

čkomi

šuti

čopav

šepav

čopiti

uzeti, ukrasti

čuza

zatvor

čvenk

sastanak (sa dragom/dragim), rendes

D

 

delati

raditi

dibidus

maksimalni, krajnji, do kraja

dinstati

pirjati

dinstman

nosač

dojdoš

doseljenik

dotepenec

doseljenik

dotepsti se

doseliti se

drejer

tokar

drot

policajac (šatra)

drot

žica

drukati

izdati nekoga

druker

izdajica, vrsta metalnog dugmeta, metalski radnik - pojasar

E

 

endl

obrub na tkanini

ering

vjenčani prsten

escajg

pribor za jelo

F

 

fačuk

vanbračno dijete, kopile

fajhtan, fajhtati

vlažan, vlažiti (rublje)

fajla

turpija

fakin

uličar, mangup

falinga

nedostatak, manjkavost

farcajg, farceg

upaljač

fasung

veća količina živežnih  namirnica, potrebe za 1 mjesec

faširano meso

mljeveno meso

fašnik

maskerada, karneval

feher

lepeza

fehrati

krivudati, mahati

fer

pošteno

fertun

pregača

ficlek

komadić

fićfirić

ženskar, ulizica

finta

izmicanje, varka, podmetanje, eskivaža

fiskultura

tjelovježba

flanjka

kut, ćošak, zasjeda

flaša

boca

flaša

boca

flašencug

fančana dizalica

flek

mrlja, packa

flundra

ženska sumnjivog morala, uličarka, prostitutka

fol, folirant

laž, neistina, lažljivac, podlac

forcimer

predsoblje

forhaltati

poduprijeti, podržati

forhange, firange

zavjese

frajer

mladić, momak

frajla

djevojka

fraklec

bočica s visokim uskim grlom za žesticu

frizura

način češljanja

frka

panika, strah

frnjokl

nos

frtalj

četvrt, četvrtina

fruštik

doručak

fulati, fulanac

promašiti, promašaj

fulirant, fulirati

prevarant, varati, lagati

fundament

temelj, osnova

furati

voziti, slijediti trend

furt, fort

stalno, uvijek

G

 

gablec

užina

ganc

cijeli

ganjak, ganjek

hodnik

gelender

rukohvat, ograda

gemišt

vino pomiješano sa mineralnom vodom

gift

otrov

giftati se

ljutiti, sekirati

girtl

opasač

glanc

sjaj

grincajg

mješano povrče za juhu

H

 

hakmeser

mesarska sjekira za kosti

halbec

polucilindar

halter

držač

hausklajd

kućni ogrtač

haustor

ulazna kućna vrata

hauzmajstor

kućni majstor, kućepazitelj

hebl

ručka

hec

šala, vic

heklanje

slaganje očica  u oblik

heknadl

igla za očice

himbersaft

malinov sok

hoblić

blanja

hoblpank, hoblbank

stolarska klupa

hokrl

niska klupčica

hokrl

niska drvena sjedalica

holckomor

drvarnica

hozentregeri

naramenice

hračak

ispljuvak

hubertus

dugi kaput izrađen od specijalnog sukna za lovačka odjela

I

 

iberciger

navlaka

iberhoze

nadhlače (skijaške hlače)

interpetipatikularno

kao pridjev označava da stvar nema veze s ničim

j

 

jalovo

neplodno, nesmisleno

jamrati

prigovarati, prosvjedovati (u bradu)

jopac

šaljivđija, cirkusant

junfer

himen, djevičnjak

junferica

djevica, nevina djevojka

K

 

kahlica

noćna posuda

karfiol

cvjetača

kečka

pletenica

kelner

konobar

kibic

promatrač sa strane

kicoš

neukusno dotjeran čovjek

kikla, kiklja

haljina, suknja

kinderbet

dječji krevetić

kis di hand

ljubim ruku (pozdrav)

kištra

sanduk

klafrati

govoriti, pričati

klajda

haljina

klanfa

zidarska metalna kopča za grede

klet

vinski podum (kućica)

kleti

psovati

knajp

vrsta kave

knap

tijesno, usko

knedla

okruglica od krumpirovog tijesta

kofer

putna (kutija) kovčežić

kohšale

tri posude sa stalkom za nošenje hrane

kombinirke

kombinirana kliješta

koperdeka

prekrivač kreveta

košta

hrana, cijena

krahl

vrsta pića od prženog šećera

kredenc

kuhinjski ormar

kukrl

špijunka, prozorčić na vratima

kuriti

ložiti peć

kuršlus

kratki spoj

kušlec

poljbac

L

 

ladl

pretinac stola ili ormara

laguštajn

kaustična soda

lajbek

prsluk

laterna

plinska lampa

lavabo

sudoper, umivaonik

lavor

plitica za umivanje, umivaonik

linir

ravnalo

lojtre

ljestve

lonček

limena šalica

M

 

'm ruke

pozdrav starijima (ljubim ruke)

majzl

sjekač

maznuti

ukrasti, udariti

mekap

boje za uljepšavanje lica

miščafl

lopatica za smeće

muf

krznena navlaka za grijanje obje ruke

munštikla

pogledaj cigaršpic

N

 

nahkasl

noćni ormarić

navek

uvijek

naviklati

namotati, zaviti

naviklati

namotati, zaviti

negliže

donje rublje

nudl

valjušak za juhu, tjestenina

nudlbret

daska za mijesiti tijesto

O

 

ober

konobar

obleka

odječa

odpeljati

odvesti

ondulacija

kovrčanje kose

otprti

otvoriti

P

 

pajdaš

prijatelj

pajser

metalna poluga

panjkrt

vanbračno dijete, nahoče

papagajke

kliješta savinutih čeljusti

partihl

podbradak za djecu

partviš

četka za prašinu

pečka

štednjak 

pegla

glačalo

pelati

voditi, voziti

peljati

voziti

penezi

novac

perilak, perilek

krpica za pranje suđa

pidžama

odjeća za spavanje

pigati

savijati, lutiti

plac

trg, tržnica

pleh

lim

pleh škare

škare za lim

plot

ograda

pocukoriti

pošećeriti

poplun

pokrivač

prezli

krušne mrvice

probirštift

ispitivać napona

protvan

tavica s ručkom, limena plitica

protvan

četvrtasta plitica za pečenje

provijant

četvrtasta limena kutija sa poklopcem za nošenje hrane

psiha

toaletni ormarić sa ladicama i ogledalom

puder

kozmetički talk

pulfer

spojka za spajanje tramvajskih vagona, (besplatna vožnja fakina)

purger

stari naziv za zagrepčance

pušlek (pušlec)

stručak cvijeća

putar

maslac

R

 

rafung

dimnjak

rafungkirer

dimnjačar

rajngla

posuda za kuhanje

rama

okvir

rašpa

gruba turpija

rendes

sastanak (sa dragom/dragim), čvenk

rešo

kuhalo

rešt

zatvor

rifljača

daska pojačana limom po kojoj se trlja rublje pri pranju

rifljati

prati rubjle na dasci - rifljači

rigl

zasun, reza

ring

prsten(ukras), metalni kolut(na ploči štednjaka)

ringišpil

vrteška

rinzol

kamen rubnjak na pješačkom nogostupu

rol

pećnica

rolšuhe

koturaljke

ror, rol, rerna

pećnica

rorcange

kliješta za cijevi

ruksak

naprtnjača

S

 

saft

sok, umak

snifati

njušiti, šmrcati

spirak

krpica za pranje suđa

stalaža

regal sa policama

supentopf

zdjela za juhu

Š

 

šajtofl

novčanik

šalter

prekidač

šamrlek, hokrl

niski stolčić

šeflja

zaimača

šekret

toalet

šir

suđe

širajzl

žarač

šircl

pregača

škarnicl

papirnata vrećica

škatulja

kutija

škicati

potajno gledati

škrlak

šešir

škrlak

šešir

šlafcimer

spavaonica

šlafcimer

spavaća soba

šlafrok

kućna haljina

šlampav

nespretan, neuredan

šlic

rasporak na muškim hlačama

šličue

klizaljke

šlifer

navlaka za poplun

šloser

bravar

šlus

gotovo, kraj, završetak

šmajhlanje

milovanje

šminka

sredstvo za uljepšavanje lica ili sam ukras lica, preneseno – modno oblačenje, cifranje

šmirgl

brusni papir - platno

šnajder

krojač

šnicl

odrezak

šos

suknja

špajza

ostava za hranu

špancir

šetnja

špancirštok

štap za šetnju

šparet

štednjak za kuhanje

špeceraj

živežne namirnice

šperhakl

ključ od debele žice

špigl

ogledalo

špreha

razgovor

šrafciger

izvijač

štamprl

čašica

štand

kiosk, prodajni pult

štanga

poluga

štanga

letva, poluga (metalna),

štaubcukor

šećer u prahu

štekdoza

utičnica

šteker

utikač

štenge

stube

štift

ruž za usta

štima

u redu

štinghaus

stepenište

štokrl

kuhijnski stolac bez naslona

štokrl

stolac bez naslona

štrik

uže

štrikanje

pletenje

štrudl

kolač, savijača

štrumfe

čarape

štrumfhalter

držač, nosač  (za čarape…)

štrumfpantli

vezice za čarape

štrunfa

čarapa

šubler

pomično mjerilo

šupa

ostava za ogrjev

šuster

postolar

šuštavac

dugi kaput od tankog sintetičkog vlakna

švorc

biti bez novca

T

 

taubek

golub

tintenblaj(štift)

olovka čija jezgra natopljena vodom piše kao tinta

toaletšrank

toaletni ormarić

trahtur

lijevak

trajna ondulacija

kemijski učvršćene kovrče kose

trudan

umoran

tuhica

poplun punjen perjem

U

 

umbrela, ambrela

kišobran

unterkikla

podsuknja

ura, vura

sat

uštimati, poštimati

udesiti, podesiti, prilagoditi

V

 

valer, nudl valer

valjak za tijesto

vandl

limeno  korito

vanjkuš

jastuk

vaserlajtung

vodovod

verkcajg

alat

vikleri

zavijači za kosu

vindjakna

vjetrovka

vižljast

živahan, okretan

vuglen

ugljen

vugnuti

maknuti

vurmaher

urar

Z

 

zaflekati

zamrljati

ziheraš

onaj koji ide na sigurno

ziherica

sigurnosna kopča

ziherica

sigurnosna kopća

ziherung

osigurać

ziherung

osigurač

zoc (soc)

talog crne kave

zveknut

udaren, odkvačen

zvrkast

nestašan, šaljiv

Ž

 

žemla (žemlja)

vrsta peciva

žganci

palenta

žlabrati

govoriti, pričati

žmehko

teško

žniranci

vezice za cipele

žniranci

vezice za cipele

žolfa

neprimjerena ženska

žvajznuti

udariti

Rječnik još nije završen jer sugestije, ispravke i dopune od rodbine, prijatelja i posjetitelja mojih blogova (radi toga sam to objavio), još uvijek pristišu, na čemu se svima zahvaljujem.

1-Mek @ 10:04 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 22, 2013



 

Kako je lijepo sjetiti se, oteti od zaborava događanja i prenijeti ih u vječnost zapisa, u ljepotu slova i slike u nadi da nikada neće izblijedjeti. Stavi uho na Skype i u razgovoru dva bratića saznat ćeš dio povijesti, za neke trač, za neke nove spoznaje.

 

Spika na Skype - 18.2.2007 23:54:31

 

Ž - Jesi tu

Ž - Dali me čuješ?

N -  NEma me, a sad me ima! Ma da, tu sam nakon duže vremena

N -  Nisam vas zaboravio, samo da znate.

Ž - Šta se događa? Dugo nisam ništa čuo od vas***

N -  Odmah pitanje za tebe i suprugu kako ste?

Ž - Mi smo dobro, ali smo se zabrinuli za vas

N -  Imali smo defekt na Wireless mreži

Ž - Dugo ste bili diskonektirani

N -  da  Morali smo da zamenimo uređaje na mreži, pa novi softver, pa nove antene...  Povremeno sam ja gledao na mejl, da slučajno niste nešto poslali.

Ž - Jeste li se sada kompletirali, ili je to inprovizacija?

N -  Sada je konačno to što je bilo predviđeno da bude.  I predrag ovih dana dobija svoj priključak pa ćete se i sa njim čuti

N -  Moram da se restarujem

Ž - Nisam slao mail, jer sam predpostavljao, da nemate vezu i da vam ništa ne radi, jer bi se u suprotnom mogli javljati

N -  Nisam imao vremena da se javim. Radio sam po 12 sati dnevno. Danas mi je prvi slobodan dan ...

 Ž - Dali se sada stanje normaliziralo?

 N -  Izvinite za moju nemarnost  Da od sinoć

 N -  Sada bi trebalo sve da radi baš kako treba

 Ž - Dali je to sada vaš ADSL ili nešto takvo, ili je to opet u vezi sa firmom

N -  U veyi je sa firmom. Predrag bi trebalo za neki dan da dobije svoj ADSL

 Ž - Odlično!!! Onda ćemo biti više u vezi?

 N -  Zato sam se i javio tek kad je sve završeno.

 Ž - Kako je Nadica?

 N -  Dobro. Nema više onakve oscilacije pritiska kao ranije.

 Ž - Dali je sada barem na maloj dijeti?

 N -  Ne. Stalno joj govorimo da mora da sluša, ali ne ide.

 Ž - Naša sestrična nada nam je skoro "otišla" Mislim da sam vam javio, kako sam bio kod nje i našao je sa 39,1 temperaturom?

N -  Ne, nisam to čuo. Jeli sad dobro?

Ž - Uspio sam joj skinuti temperaturu  i idući je dan prevezena u zaraznu bolnicu. tamo je odležala 6 tjedana virusnu upalu pluća, a nakon Toga su joj morali sanirati tlak i srce. Prije dva dana je došla kući (danas smo se čuli telefonom), bolje joj je, koliko to može i biti, jer i ona je oko 80 godina stara.

N -  Dosta dugo je bila u bolnici. Valjda će joj biti bolje?

Ž - To se i ja isto nadam. inače da vas obavijestim, da sam uspio osvojiti nagradu i kupili smo novi televizor, kako smo planirali.

N -  Boga mi, svaka čast. Nisam ja ni sumnjao u tebe, samo da znaš!

Ž - Bilo je napeto i naporno. Napisao sam 85 članaka i izdržao velike "napade", jer su sumnjali da sam čovjek od Xportala i da je igra namještena, pa čak i ono jadno, treba mrziti onoga tko je uspješan i sumnjati u njegovo poštenje.

N -  To ti je život, zar ne. Najbitnije je to da si na kraju izašao kao pobjednik.

Ž - Jesam! Stari TV, koji sam prije 6 godina platio 10.000,00 kn, poklonio sam onoj bolesnoj Karlovčanki.

N -  Opet njoj?

Ž - Meni nije više trebao, u garaži bi mi samo smetao, a njima sam napravio veliko veselje, a sa time i sebi, odnosno nama.

N -  Ne zamjeram ti. Tako se treba ponašati, baš kao ti. Treba pomoći ljudima u nevolju.

Ž - Da budem jako iskren, rekao sam familiji da mi neće trebati TV, nitko se nije javio, a ja ga nisam nikome nudio, jer sam cijeli život davao i radio familiji, pa to nije rezultiralo veseljem, jer je bilo normalno da sam ja dobrica, na koju mogu uvijek računati, i to im je bila normalna stvar. Da si čuo oduševljenje cijele familije, to nije za njih TV, to im je kino, okretali su se po sobi, da vide od kuda to ide zvuk, jer ima izvanredan sound, a ravni ekran 74 i slika kao fotografija, im je bila nevjerojatan događaj. nisu niti sanjali da će ikada imati takav TV.

N -  Meni nisi rekao. Ja bi rado primio poklon od 74 cm (moj je televizor ili bolje rečeno tri koja imam, su "samo" 54 cm)

Ž - Kada mi nisi do ruke, i kako bi ga vozio preko granice? da ste tu, bez oklijevanja bi išao na vašu adresu. Vjerojatno vas ne bi smetao mali kvar, u nekom oscilatoru se čuje pri gašenju, elektrolit koji se prazni (sigurno se zasušio)?

N -  Šalim se sa tobom. Ja znam da bi ti tako postupio, u to sam siguran.

Ž - Sada smo kupili LCD Grunding 82 ekran 169 Onaj stari je imao 53 kg, a ovaj nešto preko svega 20 kg i debljine 10 cm.

N -  Eto, sad si me podsjetio da se i ja pohvalim. Prvo da vam čestitam na izboru i da vam poželim da ga dugo, dugo gledate. I ja sam nabavio novi monitor za moj računar isto tako 169, ali 21 inč.

Ž - O pa to je izvrsno, sada trebaš samo TV karticu i imaš svoj TV, da možeš gledati tekmu, a ostali sapunice.

N -  To već imam. Ne šalim se ni za ona tri televizora. Imamo ga u svakoj sobi po jedan plus ovaj na PC-u

Ž - Krasno, onda si osiguran. Kod nas je sada mala restrikcija, jer se poklopio novi TV, koji smo morali doplatiti 1.000,00 kn, a 15. ovog mj. sam registrirao auto i to mi je odnijelo 3.300,00 kn. Malo prevelik udarac na naš kućni budžet?

N -  I mi se stalno borimo sa takvim stvarima. Monitor sam kupio na kredit, ali mi je to bilo malo pa sam i kupo novu osnovnu ploču i procesor za računar i pojačao se novom memorijom.

N -  Željko, moram te pozdraviti i poželeti ti laku noć. Čujemo se sutra, važi?

Ž - lična stvar u prošloj godini kod nas. Generalno uređenje kupaonice, kupili smo sjedeću garnituru sa eko-kožom, novi foto aparat i malo smo pretjerali u izdacima

Ž - Izgleda, tamo je nešto krepalo, pa idem u horizontalu. Svima u Knjaževcu lijepi pozdrav i laka noć |-)zzzzzzzzzzzzzzzz

 

Kraj - 19.2.2007 1:09:13

1-Mek @ 18:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, siječanj 18, 2013



 

-          Bok rista, moka deši, po ovom snjegu?

-          Bok, sfalilo nam je cukora i moram zeti lembu za fruštik.

-          Baš mi je drago kaj sam te srel, barem nebum sam pil kavicu.

-          Kaj si kinfa, pa ja ju ne trošim već tak puno let, da sam zabravil kad sam zadnju spil.

-          Kaj se sad šprajcaš, buš si nekaj drugo zel i bumo se malo zgrijali.

-          No ajde, nek te voda nosi. Tak sam rijetko u bircu, a kamo li tak rano, još nisam fruštikal.

-          Bu te tvoja fundala ak bu dugo čekala lembu.

-          Kaj god, ona i onak ne fruštika, drži liniju. Baš je toplo i gemitlih tu, bubo tam seli kraj izloga.

-          Morti zato da nas bolše vidiju kak cugamo?

-          Tak da vidim kak ljepo vani pada…

-          Jel misliš snjeg?

-          Ma kaj snjeg… mulci na poledici…

-          Volim zimske užitke, takaj kak i ti.

-          Inače, kak si kaj, kaj ima novoga?

-          Zakuril sam neku virozu, al je sad sve vredu.

-          Je baš su takvi cajti, kam se god obrneš, samo je za čuti o gripi i virozi.

-          Zato sam si ja zel mesto kave očaj z rumom…

-          I to velikim…

-          Kak preventivu. Moj stari je po zimi znal na tavici spžiti par šnita lembe, dobro bi ih naribal s češnjakom, posolil i to bi klopal, a pričestil bi se s šljokom i nigdar ni imal nikakve gripe.

-          Moj je unuk dobil nekakvu gripicu, pak sam ga moral čuvati. Malo smo se hincali po sobi i razbili smo vazu. Prek sto let staru.

-          Jesi me prestrašil, dobro da ni bila nova… Kaj si pak delal klajstera od filma rastopljenog v acetonu?

-           Jesi frajer, moja rasta je skoro dobila šlag kad je to vidla. Kaj bi delal ljepak, sada imaš ohoa i cijanofiksa, a ti fulirant ne furt pehaš z mojim modelarstvom iz mladih dana.

-          Imal si zlatne ruke i fest jake živce. Dobro si prošal sa tvojom boljšom polovicom da ni ferfluhtala, pa bi ti ufo sletil na bulju.

-          Kakav ufo, mulac stari, kaj ti je sad to?

-          Jesi kinfa, pa ne znaš za leteće tanjure, a kaj je letilo prije par let kad si zgulil auto na parkingu…

-          Nego kaj veliš na ova poskupljenja? To me tak gifta. Kaj ovi delaju i o čemu razmišljaju?

-          E moj rista, oni niš ne delaju, kak nigdar nisu niš delali, a kak bi razmišljali, kad nemaju s čime razmišljati. Giftal se ti ili ne, nebuju oni digli naše crkavice, al sebi zeli velika primanja plus putarine, dnevice, odvojene živote i još koje kakve narukvice.

-          Praf za praf, to ti je takaj kak i naše šprehe o našim mladim danima. Pripovjedamo o njima, al niš nemremo promjeniti… tak i tu, pesi lajeju a karavane prolaziju…

-          Kaj smo zbrali, to sad imamo, ak to nismo zbrali, dobili smo kaj smo zaslužili…

-          Imaš praf, snjeg je malo posustal idem polahko do dučana pa doma. Obečal sam si da bum malo zašrafil gelendera, jer je loker pa se po noći čije kak klopara do neko ide po štengama.

-          Tebi nebu nikad dosadno, furt imaš neku šljaku, ak ti je ne daju, buš je zmislil. I ja sam popravljal pumpu na haustoru. Bil je klinac da bi je zrihtal, al mulac pojma nema kak se i taj problemček napravi velikim ak ne znaš delati.

-          A di bi nfčil, kaj mu nisi pokazal lak se to dela?

-          Nebi ni sad, al mi je lupanje išlo na živce.

-          Onda čkomi i delaj, pa budi sretan da ti to još moreš…

-          Kak i ti takaj, ajde bok moj rista

-          Bok i tebi i skuševaj svoju boljšu polovicu u moje ime.

1-Mek @ 10:53 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 24, 2012



-          Evo sam se vrnul. Nekaj sam si tam zgruntal. Sjetil sam se kolko si imal uspjeha ko klinac u školi. Tu baš ne mislim na ocjene al si furt bil nekak drukčiji. Osim kaj si bil filozof, bil si mali poeta u natječaju „Večernjaka“ i Georgi Majča i osvojil nekakvu nagradu, jako dobro si crtal, a sastavi su ti bili navek među najbolšima po svemu osim po gramatiki. Jesmo tu u kvartu tamburali. Ti si sviral na bugariji jel ti starci nisu kupili gitaru. Bilo nas je čak lijepo za čuti u toplim ljetnim noćima, kad smo svirali na plotu Gliptoteke.

-          Ti si zbiljam prešal u rikverc do djetinjstva. Još buš mi brojat i usrane pelene.

-          Kaj si frajer, nebum ti pelene brojal, al bum iskreno rekal da si dost ostavil iza sebe. Kaj se muzike tiče, ostavil si „Vjeruj u ljubav“, kaj ti je poklem Oliver fkral i rekal da je to njegovo.

-          Daj si malo cugni, pa buš se još svačega sjetil.

-          Velži moj rista nopu dinago!

-          Velži kinfa.

-          Kaj veliš, kolko si slika napravil…

-          Kak ja računam prek četrdeset, a doma imam svega osam komada kaj mi visiju na zidu. Skoro sve ostalo je dato okolo po familiji.

-          Ja bi rekal da si duboku brazdu zaoral i puno toga ostavil iza sebe. Morti ne bu zvučalo lijepo kad ti velim da si sebi osigural besmrtnost, jer kad i ti zutra sklepečeš, tvoje slike buju i dalje visile po zidovima domova familije.

-          Ostala bu i knjiga „Saga“ i reljef porodičnog grba. Praf za praf, nemrem biti nego zadovoljan i sretan, jer sam si osigural pokop na dve strane. Jedna je da me pogrobaju o državnom trošku kak dragovolca Domovinskog rata, časnika Hrvatske vojske sa svim odličjima i završil sam takaj uplate u Pogrebnom poduzeću Zagreb.

-          Ups! Nismo malo kakti prekrdašili i prešli na rivi kolosjek ko da nam se nekam žuri…

-          Kaj god, meni se nikam ne žuri, tvrdo sam odlučil da ak niš drugo, bum fest zakasnil na vlastiti sprovod…

-          Ajde rista, moj ne tisra, zdigni tu kupicu za dalših sto let, pa nek poklem okine ko hoće, a mi bumo tek onda bolše progruntali.

-          Daj, naj, u međuvremenu nam se morti potrefi neka nova pametnejša vlada da nam se poboljša naš životni standard

-          Ma kaj veliš, do toga nebu ni kosti ni mesa…

-          Kaj god, gorše nam nemre bit…

-          Imaš praf, dobro je dok ne tučeju…

-          Si čul, da bumo sada kuš i bumo pazili da ne velimo kaj mislimo jer su pak ufurali verbalni delikt…

-          Ja sam mislil da su to tabravili da da se to sranje nigdar više nebu vrnulo

-          Je vrnuli su to da bi sebe zaštitili, ali nek znaš da ak mi veliš da sam mulac i tebe morem tužit i gače ti skinut jel mi nebu mogal platit uvredu.

-          Kaj smo do tud došli? Kaj još nebuju zmislili da bi se mi počupali i da ne gledamo kaj nam oni delaju

-          Je, za to su nam objavili braniteljski registar da se imamo još oko nečega glodati i giftati.

-          Ma kaj god, znaš da su nas već objavili na internetu prije dve lete pa se niš pametnoga ni dogodilo.

-          Ne moraš se plašiti niti bu se nekaj pametnoga dogodilo.

-          Baš tak kak su srari rekli, tresla se brda rodil bu se miš

-          Ili kak je Petrica rekel da nigdar ni bilo da kekak nebu bilo…

-          Niti vazda nigdar nebu, da nam nekak bu…

-          U to ime…

-          Nutra z njime…

-          Bog nas poživel još sto let…

-          Da se pak tak veselo najdemo i malo požlabramo… živel ti meni…

-          I kak ti za kraj, sretan ti i Blagoslovljeni Božić, a u Novom letu puno zdravlja i veselja

-          I tebi i svim tvojima želim da Blagoslov Božića donese mir, sreću i blagostanje u vaš dom, takaj, u 2013. godini puno zdravlja i penez, pak ti još i kušleca dam rista moj… tak i svima kaj su nas prisluškivali, znaš da je toga navek bilo i nek im bu...



1-Mek @ 19:38 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, prosinac 7, 2012
Noć bez sna

 

-          E moj rista, viš da sam imal praf za praf, pak smo pri cugi, pijem pivo, beje im es voži…

-          Baš je fajn hladna i bu me pofriškala

-          Nekaj sam si zadnje cajte gruntal. Da budem iskren, ni mi dalo spat. Znaš, onak kad legneš i nemreš začorit…

-          Rista, kužim sve kaj mi veliš. Tak i ja koji put… legnem, oka mi se zapiraju, duša mi spi, a ja nemrem crknut…

-          Da, misli letiju, skačeju, nemreš ih polovit. Onda ti se otpreju neka sjećanja kaj si odavno zabravil. To ti je znak da smo fajn davno napustili mlade dane, kak rosa u podne… leta su tu na grbači… onda se zabrenzaš i počneju slike… tak sam počel razmišljati kak mi je vrijeme protutnjalo da ni sam toga nisam bil svjestan…

-          Da si cugnemo u to ime…

-          Nutra z njime… Bog te poživel rista moj…

-          Živio… baš mi je dobro došal gutljaj pivce… i tak sam se u mrkloj noći i počel zbrajat, jel mi je došlo pitanje kaj sam postignul do danas, i počel sam kak sam dobil na kraju osmoljetke dobil preporuku od škole, kak se to negdar pisalo kam bum dalje, pa su mi napisali da bi po mojim pokazanim sklonostima trebal iti v školu primjenjene umjetnosti ili gimnaziju. Valjda su vidli da sam kreativan i da dobro rišem, a često su me zvali filozofom, jerbo sam navek, kak veliju filozofiral. Nigdar nisam prihvatil zdravo za gotovo i mrzil sam fest određena rješenja kak i tablicu množenja da baš mora biti 3+5=8, a zakaj nebi moglo nekak drukče. Zato je nigdar nisam tablicu množenja naučil na pamet i fural sam iz godine u godinu topa iz matematike…

-          Dobro veliš, tak te se i ja setim, kak si furt govoril kak ti je osam godina stariji brat kak školarac primjenjene umjetnosti, dofural curu doma, grafičarku iz iste škole, kaj je tam i ostala. Spavala je na tvojem kauču, a ti na podu na luftmadracu. To te je steralo od doma…

-          Je tak je to bilo, da ne duljim pre već o tome, ja sam se upisal u Elekrtoprivrednu školu, koju moji nigdar nisu videli, ko da ne postoji. Makar smo stanovali odmah tu u Stubičkoj ulici, paralelnoj sa Selskom, di sam započel školovanjem, tu sam išal u prvi razred osnovne a učitelj mi je bil Mato Lovrak. Zapraf, tu smo se doselili kada sam već krenul u prvi razred na Svetom Duhu, jer smo bili privremeno Nad lipom. Tak da tu nism bil neg mjesec dana. Tog se perioda nekak za praf niti ne sjećam, ali pamtim učitelja Lovraka, dječjeg pisca, kak nas je učil crtati sa onda nedostupnim olovkama u boji. Jedino kaj sam onda imal je bila olovka s jedne strane crvena, a s druge strane plava, normalni blajštift, ili ti grafitna olovka i ona s kojom su tramvajci ovjeravali vozne karte, ak si ju navlažil pisala je onak indigo plavo kak tinta, zato smo je zvali „tintenblajka“.

-          Tak si moral pazit kad si kupoval kartu u tramvaju, jel je tramvajac v jednoj ruki držal onu plegnatu škatulu s kartama, a s drugom rukom je označil na karti smjer tramvaja vuru i datum, pak vudril svoj žig kaj je imal na drugom kraju olovke i s tom ti je rukom dodaval kartu. Tek kad si došal doma si videl s čim te je štrajfal…

-          Tak sam ti ja stekal u Selskoj svoje zvanje šlosera i pomoćnog strojara za visokotlačna postrojenja, kaj bi se reklo za rukovatelja parnih kotlova u elektrani. Moje prve plaće su išle doma u zajedničku kasu, a moj buraz je skup s svojom curom i dalje bil na stanu i košti u malom stanu u Medvedgradskoj di smo se doselili pi Mažuranićevog trga, a to je druga priča.

-          Je znam, da si delal u Prvomajskoj na Žitnjaku kak drejer. Setim se kad si kupil bicikl s tri brzine pa smo išli na izlet skroz do Ruda iza Samobora s biciklima, a da ne spominjam kupanje na Bundeku di su nam se ručniki sušili na biciklima i delali nam hladovinu.

-          Da, tam sam delal jedno leto dok nisam prešal u vojsku. Odmah kak sam pušten iz vojske, počnem delat u tvornici dječje obuće Zagreb kao precizni mehaničar za obućarske i šivače strojeve. Da bi što prije počel živjet kak se šika, jel me po povratku iz vojske pak dočekal luft madrac, oženil sam se i otišal u podstanarstvo.  Bilo mi je više nek glupo da ja privređujem, a moj se stariji buraz nije maknul od majčine skute do kraja njenog života pod izlikom da ju on behandla i pazi, s čim se ja nigdar nebi složil, a još manje u to vjeroval.

-          Sad si me podsjetil kak ti se buraz vrnul iz Engleske s onim pohabanim mini kuperom kaj je imal volan na desnoj strani. Dal ti ga je voziti samo onda kad si mu iz firme nabavil, da ne velim popalil valjkastu prešu za grafiku, a kad si se trebal preseliti s Jablanovca na Laščinu, niti ti je vozil stvari, a kamo li posudil auto da prevezeš ono malo sirotinje. To mu ni ja nikad nisam oprostil, makar nigdar nisam s njim spikal. Tu i tam smo se znali pozdraviti, al se on više put delal ko da me ne vidi, a popiknul bi se prek mene.

-          No da, takav je bil i takav je ostal do kraja…

-          To sam skužil odmah kad si promjenil prezime…

-          No to je takaj druga priča, ke ne?

-          Kaj drug, nek jako duga priča…

-          Tak sam se ja zbrajal i došal do toga da sam se iskazal u struci i postal dost poznati stručnjak za obućarske strojeve. Moje perfektno znanje Njemačkog i dobro služenje Engleskim i Italijanskim mi je pomoglo da sam obišal dost sajmova kože i obuće i često prevodio službene razgovore. Kada bi kupili koji novi stroj i kada bi nam došli monteri, ja bi bil s njima kak prevodioc. Išal sam često u fabrike na preuzimanja strojeva, jer su me upoznali skoro svi proizvođaći aktuelnih strojeva kao Moenus, Schön, Desma werke, Protos itd. jer sam kod njih bil na specijalizaciji za upoznavanje priozvodnih programa. Najdulje sam bil u Desmi, preko sedam mjeseci.  Gdi god sam bil, prepoznali su me kao vrsnog stručnjaka u struci, jel sam u nekim firmama predlagao tehnnička rješenja čak za njihove prototipove koje su oni usvajali, a ja bivao od njih dobro nagrađen. Kajda ti pripovjedam o Desmi, tu priču već znaš, da su mi ponudili, kad su čuli da se vraćam doma da u ime njihove firme idem u Japan di su zlifrali tri velika stroja za brizganje đonova na obuću, da ih pustim u rad i obučim ljude za rad na njima, a za to sam imal rok od deset mjeseci. Naravno od firme nebi dobival džeparac ka sam dobival za specijalizaciju, nek bi mi digli plaću na barem 2.500,00 DEM, a u Japanu bi imal sve troškove plaćene pa bi me tih deset plaća dočekalo na mojem kontu u banci. Kak bi čovek rekel, lova do krova. Čak bi mi priznali dodatak na odvojeni život, mada mi žena nije štela doć u Njemačku, a ja sam se u stvari radi nje odlučil vratit doma, koja pušiona?

-          Svaki put kad čujem tu priču se naježim i nemrem vjerovat da si bil tak veliki bedak, al kaj je tuje, da si gutnemo, živio!

-          Živel ti meni moj prijatel, nek nas dragi Bog poživi, makar i bedaste, još puno let. No tak je bil taj dio, ta epizoda mojeg života. Promjenil sam par firmi. Tak sam na kraju delal kak šef održavanja u Prvomajskoj firmi MeBa, kaj je proizvodila šublere i mjerne uređaje. Kroz to vrijeme od moje pušione s Njemačkom, nisam više mogal dobit vizu, pa se više nisam mogal niti vrnut i popravit životni feler. Probaval sam sa Italijom, Njemačkom, Kanadom i Australijom, ali bez uspjeha. Imal sam ponudu preko jednog prijatelja iz Desme koji je dobil ponudu za Iran i to za velike novce je trebalo održavati dve tvornice obuće, ali je on rekal da će prihvatit ponudu ak ja idem snjim. Taman smo terbali potpisati ugovor, Reza Pahlavi je čopil zlato i državne dragulje i zbrisal iz Irana a tam se započelo ratovat, pa je propala i ta prilika. To ti je kak i ona priča o mitskom božanstvu dobre prilike Kairosu, ak si ga videl i nisi ga odmah čopil za ćuperak, dobra prilika koju on nosi ode u nepovrat skup snjim i tko zna dali će ti se ikada u življenju pak pokazat.

-          Joj ova ti je dobra, negdi mi nekaj zvoni da sam čul za tog Kairosa, al nisam skužil o čemu se za praf dela, sad mi je tek sinulo.

-          Onaj svoj dar kreativnosti sam ufural u posal u tehniku. Na poslu održavanja strojeva sam svako malo napravil neku inovaciju. Radi neki sam inovacija delal u inžinjeringu na organizaciji proizvodnje filtera za pitku vodu, kaj su patentirali četri inga, profa i dr-a, a patent je bio verificiran od beogradskog instituta Mihailo Pupin Za kratko sam skužil da se radi o šljuki od patenta, pa sm u potrazi za literaturom da mogu skužiti za mene nepoznatu materiju, pa sam tak došal i do autora tih knjiga koje sam proučaval pa sam sjednim od njih i njegovim asistentom napravil filter za pitku vodu. Sa probnim uzorkom tog filtera sam isprobal djelovanje na bajeru Savica kod toplane i nakon 50 litara zagađene vode sam dobil 5 litara (nakon protoka od 10 litara, znaći svaka deseta litra), je u Zavodu za zaštitu zdravlja grada Zagreba analizirana i rezultat je bio čista pitka voda bunarskog reda. Te nalaze i danas imam doma. Tada sam napravil filter za oborinsku vodu ispred gušterna, filter za benzin u osobnim vozilima, vagu za podešavanje opterećenja prikolice na osobno vozilo, filter za sprečavanje stvaranja kamenca u kućanskim strojevima, pa da ne nabrajam supstituciju uvoza rješenjima na hydraulici i pneumatici. Tak sam postal i priznati zagrebački inovator. Pa kad si sve to skupa zbrojim i dodam na kraju preko pet let ratovanja iz kojeg sam; Bogu hvala izašal u jednom komadu  sa zasluženim činom časnika, jer sam bil preko četri leta načelnik operativnog središta brigade PZO, sa puno pohvala i priznanja i odličjima Spomenice domovinskog rata, Bleska, Oluje i Domovinske zahvalnosti.

-          Pardonček rista, idem tam di i car ide pješke, nemoj mi zameriti, moram za pivu napravit plac… nemoj zabravit di smo stali...

1-Mek @ 22:33 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, kolovoz 27, 2012
-          Bok rista, kak si kaj?

-          Bok i tebi. Hvala na pitanju, ti dobro, a ja???

-          Rekal bi da a te nekaj gifta…

-          Baš si frajer, koga danas niš ne dira

-          Čim sam ti videl facu, znal sam kolko je vur…

-          Pivce je u frigiću, buš trgnul jedno z menom?

-          To su već dva. Nek, kaj ti ne štima? Tolke te lete znam, da mi nemreš nikaj skriti.

-          Je, zbiljam smo dugo skup. Ček da donesem pivca.

-          No dobro, pucaj kaj ti je pri duši? I ja sam bil koma, znaš onda, prije nekaj vremena, al' to je tak v življenju, pak sve projde. Kužiš kaj ti velim? Tak si i ti došel do mene, pokle spike mi je pak sve bilo jasnije i lakše sam se osećal.

-          Je rista moj, stari smo frendovi, kužimo se i nema fuliranja. Nemreš skrit nekaj kaj ti je ziher na čelu napisano. Kolko sam ti puta pripovedal o moja dva anđelčeka. Navek su mi bili pri srcu, a kak ih imam rad se teško može spripovedati u tri reči.

-          Znam kak to je, kad ti se v srce usadiju… znam kak to je… mi starimo, a oni rasteju…

-          Je, baš tak kak veliš. Gledal sam ih kak odrastaju, kak od malih tićeka postaju velika djeca, kaj buju zutra ljudi, a prekzutra, Bog zna kak i kaj bu… kad se zmislim, bil sam premalo z njima i premalo sam spikal o stvarima o kojima sam im štel i trebal pripovedati o svemu kaj ih u životu čeka, takaj i o tome čega bi se trebali čuvati. Tak sam se bojal da bi onak krhki i nespremni delali mladenačke gluposti koje bi ih mogle koštati. Furt sam gledal kroz moja iskustva di sam se spekal i kak me je bolio krivi korak, jer mi niko nije rekal da se pripazim. Sjeti se rista, kak smo išli na čage, kak smo čopavali komade, kak smo se furali na pulferu i švercali na treski iz koje smo znali iskočiti u velikim brzinama… pa tak redom, do toga kak smo išli na Bundek, na drugi firtl grada, na kupanje, kak smo se po Savi spuštali na zračnici kamionske gume od podsusedskog mosta, pak sve do gradskog kupališta v Zagrebu, a onda prek na drugu stranu, pak na Bundek.

-          Je, vrabec te dal, kak si se toga setil, tog Bundeka, dok je bil još neuređena bara, a Zapruđe su tek poćeli delati.

-          Onda se setiš kad si ti hodal sa Buckom…

-          Je, je, a ti s Cvrčkom, kak ste bili fora na čagi na Ribičiji, kad su Globusi tam svirali, a Alac je z bine s mikrofonom skočil u krug kaj je rulja napravila oko vas i pljeskala, dok ste čagali rock'n roll, ma koji cajti???

-          Imaš praf, to su bili cajti. Sve to smo mi prešli i imali bi kaj o tome pripovedati, a mladi bi iz toga imali nekaj za naučiti. Bil sam kuhan i pečen na šličuhama i rolšuhama, pa sam ih učil i rolati. Samo radi anđeleka sam kupil role kak bi im pokazal kak se to dela.

-          Ma kaj ne veliš, one on line role si kupil, ti jarac stari?

-          Znam kada sam im prije nekog vremena pokazal kak se za praf čaga ča-ča. Jako im se dopalo, i po malo su kužile da se ne čaga nogama, nego cijelim tijelom i srcem. Nije bilo izleta bez njih i događanja u njihovim životima bez nas. Tak smo si bili bliski, da sam mislil da su to i moja djeca, koja me zutra buju nasljedila i pogrobala.

-          No dobro, sve je to divno i krasno, kaj si tak obesil facu, kak stari puran? Da im se nekaj ni pripetilo? Kaj tu ne štima, ni mi je jasno?

-          E, pa vidiš, nije ni meni jasno i to me tiska. Od jenput, je nekaj puklo, prestali su nas zvati, prestali posjećivati. Par posjeta su bili nekak skrivečki, a spike zaprte, kak da se nekaj ne smije znati ili se štelo skriti. Bez nekog očitog razloga, nekaj je puklo. Nazval sam i pital, jel se ko kaj ljuti, rečeno je da je sve v redu, a poklem toga, nema zvanja na sokića ili proslave, od jenput nas se ne setiju, kak da nas više ne trebaju. Srušili su se neki planovi, neke želje, kaj bu kada ostarimo i onemoćamo, kome bumo kaj ostavili kada odemo u dom ili sa ovoga svijeta. Od jenput je to puklo kak balon od sapunice, rasprsnul se i više ga nemreš skup zlepiti…

-          Ups! Rista, moj dragi prijatel, kužim nekaj gdi se ja nebi mešal u ženska pitanja, mogal bi samo nekaj krivo bubnut i ostat živ, il' kak' bi ti ono rekal, da je stvar vrlo interpetipatikularna, a za mene je to pre več.

-          Pre dugo se znamo da bi si mogli fulirat ili prodavati fore. Mam si skužil od kam vjetar puše, al ni ja nemam odgovora na to, život piše svoje priče koje nemremo mijenjati, kak ni iz te kože skočiti. Nek bu kak bu, i nek bu kaj bu. Tu je kaj je… ja sam ostal bez dva anđeleka…

-          …al to ne znači da si nebumo popili još jenu čašu pivce??? Pa nek nas Bog sačuva…

1-Mek @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, srpanj 6, 2012
I ovog ljeta je bila Likovna kolonija u Jadranovu u punom pogonu. Između sunčanja, kupanja i ljenčarenja, uspio sa, i nešto napraviti. Savelikim veseljem ću to podijeliti s vama u nadi da će se nešto od toga dopasti i vama.

Naravno, domaćin Josip-Pepo C.Zurl je u prednosti pa da najprije pokažem njegove radove:













...pa tek onda dolazim ja na red sa svojim uljem na platnima



Stablo na žalu, je odmah dobilo svoje mjesto s ljubavlju, kod Dejana Marine i Dineka. 



Suton



Ribarska kućica

Ostale slike će doći naknadno na red, pa sada uživajte sa ovima uz moj pozdravćek!

1-Mek @ 14:03 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, svibanj 25, 2012

Kako se radi crtani film

Sjetil sam se radoznalog deset godišnjaka, koji je tek došao u kaptolsku školu. Doselil se iz centra grada, iz Mažuranca u Medvedgrasku. Novi kvart, novi pajdaši, nova škola. U školi su ga nazvali filozof, jer je uvijek imao nekakva svoja gledanja na stvari oko sebe. Nije prihvaćao da nešto mora biti tako kako kažu, nego bi to isto moglo biti nekak drugačije, nekak po njegovom. Radi toga, vjerovali ili ne, nikada nije naučio tablicu množenja, jer tamo kažu da mora biti da je 1X1=1, a on je mislio da to može biti i nekak drugačije. Dakle, volio je sve ono što je neobavezno, a nije volio strogo određene stvari. Kao da su mu one sputavale njegovu slobodu i misli. A njegove su misli lutale nepreglednim poljima mašte što je hranilo njegovu kreativnost. Tu je vjerojatno ležao razlog i uzrok njegove velike znatiželje. Radi toga nije čudno što je kao svi njegovi vršnjaci volio crtiće, a najviše one od Walt Disneya. Sve je bilo dobro i krasno, ali mu nikako nije bilo jasno kako oživljavaju crtani likovi na filmskom platnu.

Znatiželja je učinila svoje. Jednog je lijepog dana osvanuo u Vlaškoj ulici pred velikim vratima iznad kojih je bila ploča sa amblemom iznad kojega je pisalo Zagreb film. Dakle, tu je tvornica crtanog filma. Na ulazu ga je dočekao vratar kojemu je rekao razlog njegovog dolaska. Očito zbunjen, odveo je mališana u kancelariju u kojoj je bilo nekoliko pisaćih stolova za kojima su iza hrpa papira sjedili djelatnici kojima je objasnio što ga zanima.



-          Zdravo mladiću, ja sam Duško, koje te dobro donijelo ovamo?

-          Zdravo, ja sam Željko. Rekli su mi da se tu rade crtani filmovi, pa bi htio vidjeti kak se to dela?

-          I ti se uputio ovamo da to vidiš na licu mjesta. Znači, da živiš tu negdje u blizini?

-          Da nije baš jako daleko, stanujem u Medvedgradskoj preko puta Gliptoteke, a idem u Kaptolsku školu u šesti a razred.

-          Znači li to da voliš crtiće, koji ti se naj više sviđaju?

-          Naj više volim one od Wolta Disneya, Miki i Mini Maus, Šiljo, Pluto, Pajo patak, pa onda volim vidjeti Mačka Felixa, pa Popaja…

-          A što je sa našim domaćim crtićima?

-          O da, gledal sam one od Waltera Neugebauera, s njegovim sam sinom išal skupa u školu Kršnjavoga, pa onda naravno da su mi dragi crtići Zagreb filma, Novinska patka i Veliki miting, Kako se rodio kićo, Začarani dvorac.

-          Dobro, onda da krenemo od početka. Prije pola godine smo nakon Interpubika i Duge, to su firme u kojima smo počeli radit crtane filmove koje si ti nabrojao na početku, tu u Vlaškoj 70 osnovali ovaj studio Zagreb film. Tu smo napravili Kako se rodio Kićo, Začarani dvorac u Dudincima. Nego, ti pažljivo slušaš, a nisi ponio blok ili bilježnicu da si zapišeš o čemu ti govorim?



-          Nisam znal da će mi to trebati. Znate, došal sam samo tak…

-          Dobro, dobro, ja ću ti to notirati da bi brže išlo. Evo tu u ovoj kancelariji se dogovaramo za slijedeći film i tu se radi sinopsis i režija. Sada ćemo krenuti od stola do stola. Tu su i crtači likova. Ovo su ti dva Zlatka, Bourek i Grgić, a gospona Icu izgleda da poznaš?

-          Dobar dan gospon Voljevica, da mi se znamo još od Narodnog lista, kad smo stanovali na Mažuranićevom trgu.

-          Bok željko, baš mi je drago da te vidim. Često te se sjetimo Pavo (Cajzek) i ostali pa znamo propovijedati o najmlađem našem reporteru. Znaš duško, ovaj mali ti je bil naš kolega u Masarykovoj u redakciji, pa smo mu dali i jedan šrajbtiš u našoj kancelariji. Bil je reporter u Narodnjaku i u Globusu. Ti bokca, kak vrijeme brzo leti?

-          Dobro, idemo dalje. Sada ćemo doći u prostoriju gdje se crtani likovi animiraju, zapravo gdje oni oživljavaju. Radi prirodne mane tromosti našeg oka koje ne može registrirati pokret brži od jedne dvadesetinke sekunde, za pokret našeg nacrtanog lika se ucrtava 20 extrema, kratkih pomaka lika između prve (polazne) točke da one krajnje točke. Dakle, za 1 sekundu treba nacrtati 20 sličica. Što znači da nam je za jedan kratki crtani film trebalo 12.000 do 15.000 sličica, a nadam se da ćemo isprobati drugi način animacije i smanjiti taj broj za više od polovine, znači nekih 5-6.000 sličica.  To se radi na ovom tankom papiru kroz kojega se pomoću svijetla ispod staklene ploče na kojoj se crta. Nakon toga, se na svaki taj crtež na papiru stavlja prozirna celuloidna folija, pa se po tragu olovke na papiru, tankom crtom slika kopira na foliju. Kao što vidiš, papiri i folije su u donjem dijelu perforirane, kako bi u cijelom putu crtanja pa poslije do snimanja imali preciznost pozicioniranja crteža. Poslije toge će folije preuzeti koloristi, naime to su oni koji će nanijeti boju na crtež. Prava slika je ona kada okrenemo foliju i gledamo stranu koja je ležala na papiru. Vidiš, ova mlada zgodna cura, ova mlada blondina, nam je najveselija crtačica. To je naša raspjevana Gaby (Novak). U jednom je crtiću dala svoj glas crtanom liku. Primijetio si da se ovdje sve radi u laganim, pamučnim, bijelim rukavicama, kako na foliji nebi ostali otisci prstiju, sve mora biti kristalno čisto.

Tako su prošli dio studija gdje se crtaju pozadine i najzad smo došli do jedne velike naprave sa pomičnim stolom na kojemu je bila učvršćena slika pozadine, a ispod stativa na kojemu je bila učvršćena filmska kamera je ploča sa istim šiljcima kao na mjestima za crtanje. Redom su se mijenjale folije i pomicala pozadina, pa se crtani lik veselo skakutajući kretao po cvjetnom proplanku.



-          Evo nas Željko pred krajem naše priče. Ovaj se snimljeni film nosi na razvijanje i u montažu, tada se na njega na snimi glazba i zvučni efekti, a poznati glumci hrvatskoh kazališta, posude svoje glasove likovima u filmu.

Vratili su se u kancelariju do ulaza da dovrše zabilješke. Uz zabilješke je bilo desetak folija sa nacrtanim likovima iz tek snimljenih crtića i par slika pozadina. Na stolu ih je dočekao sok i čokoladne napolitanke.

-          Onda, kako ti se to sviđa? Eto, sada znaš kako nastaje i kako se radi crtani film. Sada si vidio koliko vremena i posla treba za jedan kratki crtani film od svega 5 do 10 minuta trajanja.

-          Sada tek vidim da nam je za ovo trebalo skora dva sata, a ovaj cijeli studio nije tako velik kao što sam mislio.

-          Da, u pravu si, pa već razmišljamo da se proširimo na neku drugu lokaciju. Najizglednija je Nova ves, ali za to treba vremena i novaca. No, nećemo sada o tome. 

Vrijeme je zaista brzo proletjelo. Željko je požurio kući stišćući vrijednu mapu pod rukom. jedva je čekao da u školi svojem društvu iz razreda ispriča o posjeti „Zagreb filmu“. Glas se ubrzo proširio i do nastavnice tehničkog odgoja. Djeca su profačima nadijevali nadimke, tako da su ih među sobom zvali: Cvika (matematika), Stipka (Hrvatski), Paja (direktorica)… a nastavnicu tehničkog i likovnog odgoja „Semaforka“. Tako je „Semaforka“ pozvala maloga u zbornicu na razgovor.

-          Čula sam da si bio u „Zagreb filmu“ pa bi me zanimalo kako ti je tamo bilo?

Nakon što joj je ispričao o svojim novim spoznajama o studiju gdje rade crtane filmove i na koji način oni nastaju, rodila se ideja, ili je ona samo htjela čuti kako ta priča zvuči iz usta maloga dječaka. Naravno, nije pri sebi imao mapu sa uzorcima koje je dobio u studiju od stričeka Duška da joj pokaže. Nije mogla sakriti svoje oduševljenje.

-          Sutra imamo tehnički odgoj u tvojem razredu. Donesi one slike koje si dobio u studiju, pa ćeš ispričati svojem cijelom razredu kako nastaje crtani film.

Tako je mali dečec svojem razredu pričao kako nastaje i kako se radi crtani film. Pred sobom je imao bilješke koje mu je napisao Duško, a riječi je potkrepljivao crtajući po školskoj ploči  i pokazivajući im šarene slike na kojima su oni prepoznavali likove iz crtića koje su gledali i veselili se slikama likova koje imaju priliku vidjeti prije nego crtić dođe u kina. Tema je toliko zaokupila učenike da su s velikim interesom pratili izlagane svojeg kompića, iako je za kompletnu temu govorio dva školska sata . Uspjeh je okrunjen time da je mali Željko održao ista predavanja o crtanom filmu svim „višim“ razredima škole na Kaptolu.

Taman je trebao započeti sa svojim predavanjem u šestom C razredu, kada se na vratima pojavila Paja sa komisijom od 3 člana koji su obilazili zagrebačke škole i vršili nadzor nad radom profesora i nastavnika. U komisiji je, na veliko obostrano iznenađenje došlo do susreta prof. M: Josipa, bivšeg razrednika, sa bivšim učenikom škole iz ulice Kršnjavoga, Željka. Komisija je po običaju sjela u zadnje klupe na dnu učionice a Željko je pun treme počeo sa svojim predavanjem. Kako se već nakon kratkog vremena zanio u temu, nestala je trema.  Na prijedlog komisije, izlaganje se nije prekinulo za vrijeme odmora, pa je drugi sat prije završen za dulji odmor do slijedećeg sata. To je bila prilika da se kratko porazgovaraju razrednik i učenik.

-          Drago mi je da te opet vidim, a još draže mi je da sam vidio i čuo ovo lijepo predavanje o crtanom filmu, na kojemu ti od srca čestitam. Zaista je dobro i lijepo si to ispričao. Dali bi htio to predavanje održati svojem bivšem razredu u Kršnjavogoj?

-          Kako da ne. Bit će mi veliko veselje da ponovno vidim svoje staro društvo i bivši razred. Među njima je i moj bratić Jaroslav. To će biti iznenađenje.

Dogovorili su dan i termin prvog predavanja. Kolika li je to bila napetost dok se mali spremao doći u svoj nekadašnji kvarti i školu. Krenuo je dosta ranije, jer na ovako nešto se ne smije kasniti. Već sam ulaz  na poznata vrata i poznate hodnike je podizao uzbuđenje, ubrzavao puls. Upravo je počeo veliki odmor. U velikim se koševima po razredima raznosila okrugla peciva, žuti sir i kakao, koji su nam točili u velike bijele bakelitne šalice. U toj gužvi, pozdravljanju i uzbuđenju, netko ga trknuo po ruci u kojoj je držao šalicu i prolio se kakao po njegovim novim trapericama i košulji. Za par minuta će zvoniti početak sata a on se treba srediti. Namočena maramica nije mogla više nego izbrisati kako, ali mokra mrlja je ostala. Sat počinje, a Željko onako mokar izlazi pred razred i nije se puno trebao ispričavati radi svojeg izgleda, kada su skoro svi u razredu vidjeli tu slučajnu nezgodu. Kako je počelo izlaganje, više nitko nije gledao mokre traperice, nego su i ovdje sa stvarnim zanimanjem slušali kako se radi i stvara crtani film. Koliko god su bile interesantne folije sa crtanim likovima, u dijelu izlaganja kada je govorio o crtanju likova, na ploči je na brzinu uz pomoć kružnica nacrtao Miki Mausa, Paju patka (Dsneyeva škola?), a to mu je išlo dobro od ruke. Na završetku predavanja, njegov bivši razred ga je nagradio spontanim aplauzom. Razrednik je ponovio pohvalu svom bivšem učeniku i predložio mu da se isto predavanje ponovi i za druge razrede. To je bila ponuda koja se ne odbija. To je događaj koji se ne zaboravlja.

Danas, preko pola stoljeća kasnije, lijepo je buditi već izblijedjele slike svojih siječanja na djetinjstvo i one koje vežemo uz njih. Pa čak i kada čitam ova svoja siječanja vidim tog klinca, jer vidim sebe, kao da listam stranice nekog albuma, što ih više listam, više slika dolazi iz njega na vidjelo, slike koje sam već zaboravio da postoje, a na njima su oni kojih već odavno nema među nama. U ona davna vremena se rijetko fotografiralo, osim u nekim specijalnim prigodama, a i te su slike požutjele i pobijelile. Nisu  u boljem stanju niti one slike iz naših davnih sjećanja, ali su ipak tu, uvijek s nama, sve dok i mi sami ne postanemo samo dio tog sjećanja.

1-Mek @ 15:49 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 10, 2012
 

Pogreb Jakuševca

 Danas mogu kazati da sam nakon zaista mnogo godina prvi puta KAŽNJEN ZA NAPISANU (IZGOVORENU) RIJEČ. Naime, dugi niz godina se služim osobnim računalom i pišem na svoja tri bloga i jednoj web stranici dijelove svojih knjiga, članke, komentare i na nekim forumima sam dugo aktivno razmjenjivao misli u jednoj divnoj globalnoj komunikaciji, kao stari CB-aš ( o čemu sam dosta članaka objavio), a koju nam pruža doseg tehnike, Internet. U stvari ono s čime smo se početkom sedamdesetih godina bavili je komuniciranje na malim kratkovalnim CB (civilni band)radio stanicama. Danas radimo istu stvar sa većim dometom i tehničkim mogućnostima putem interneta.

Uz sve navedeno, godinama čitam članke i vijesti naših novina, a naročito Večernji i Jutarnji list. registrirao sam se na oba lista, pored mnogih portala na čijim sam stranicama dugogodišnji gost. Kao i mnogima,  meni se jako dopala mogućnost komentiranja aktualnih događanja, političkih i privrednih vijesti. Uvjeren sam da kao vremešni građanin i branitelj imam što primijetiti, kritizirati i pohvaliti, a svojim komentarima se priključiti mišljenjima ili uči u rasprave sa dobrim i zrelim komentatorima. U takovim razmjenama misli stavova sam u većini slučajeva dobivao pozitivne ocjene i rijetko negativne kritike. Dosta sam kritizirao loše poteze naših političara na vlasti i oporbi u državnoj i lokalnoj vlasti, oštro i bez zadrške, sve to u kulturnoj i uljudnoj maniri, a nikada nisam koristio rječnik, nedostojan javnom nastupu, javno izgovorenoj ili napisanoj riječi. Pored toga sam svoju britkost iskazao na kulturnom nivou sa kojim nisam davao mogućnosti da me netko ispravlja i uči pristojnosti, jer su to moji roditelji i moj kućni odgoj odradili prije više od pola stoljeća.

Zašto sve ovo pišem? Naprosto radi toga, jer sam prvi puta doživio da budem kažnjen brisanjem mojeg komentara od admina i blokiranjem mojeg računa na portalu „Večernjeg lista“. Dugo mi je trebalo da se priberem nakon doživljenog šoka. Isto mi je tako dugo trebalo da sjednem i napišem ovih par redaka na mojem blogu i ponudim vam moje iskustvo vama na znanje i na vaš slobodni sud.



Ukratko, što se dogodilo? Kao predstavnik novozagrebačke mjesne samouprave i kao stanovnik Utrine, sam bio pozvan da stanovnicima Jakuševca svojom nazočnošću dam podršku u njihovom najavljenom prosvjedu i traženju da se prekine nelegalno odlaganje otpada grada Zagreba i još nekih mjesta i naselja u neposrednu blizinu naselja starog preko 150 godina. Otišao sam tamo i oduševljeno gledao mirni prosvjed u formi pogrebne povorke koja je hodala iza lijesa od središta Jakuševca prema odladalištu otpada Prudinec, u kojemu će se pokopati naselje Jakuševec.  Prosvjednici su mirno i dostojanstveno nosili transparente i zaštitne maske, a pratila ih je mjesna limena glazba posmrtnim marševima. Tako smo došli do odlagališta otpada Prudinec.



Kratko nakon povorke pred ulaz u odlagalište je stigao veliki autobus „Autotutist“-a sa visoko dostojanstvenicima grada i države. Kratko su izašli iz autobusa među prosvjednike. Najburnije je dočekan mladi predsjednik skupštine grada Zagreba, koji se po mojem mišljenju nedolično obratio prosvjednicima, a skračeni citat njegove izjave sam napisao u komentaru ispod članka od 09. 05. 2012. god. , pod naslovom: „Posmrtni marš za ministricu Holy, Bandića, Čovića i Bernardića “  



U članku je stajao i dio teksta: „Najviše gnjeva usmjerili su prema predsjedniku Gradske skupštine Davoru Bernardiću kojega smatraju odgovornim što im nisu povećane naknade za obeštećenje imovine. Prosvjednicima koji su ga okružili pred ulazom na odlagalište, poručio je kako i sam živi u Novom Zagrebu i dobro zna koliko su neugodni miris s odlagališta.

- Svjestan sam problema koji se ovdje gomilaju zadnjih 12 godina, ali on se ne rješava prozivanjem nekoga tko je svoju funkciju preuzeo prije tri - četiri mjeseca, umjesto na onih koji mogu rješiti problem, a tu su dulje od mene, iznio je Bernardić.“

 

Ja sam u mojem komentaru dopisao  kako je Bernardić rekao da oni u stvari nemaju rješenje za taj problem, koji će riješiti „neka druga generacija“, i da imaju pravo na svoje nezadovoljstvo na kojemu im on zahvaljuje. Moj tekst komentara nisam kopira da ga sada mogu citirati jer je izbrisan iz komentara i svih mojih komentara u mojem računu na portalu, koji je trenutno zatvoren do 06. 06. 2012. god. ako je moje neslaganje sa takvim postupcima i iskazima pred građanima koji ovim prosvjedom štite svoje naselje, zdravlje stanara, kvalitetu života i sigurnost budućih pokoljenja.

  

U komentaru sam u jednoj ili dvije rečenice spomenuo činjenicu, koju sam čuo od prosvjednika, da su 2-3 dana prije najavljenog prosvjeda bageri i buldožeri zemljom prekrivali smeće i zalijevali teren vodom, jer su u autobus ušli predstavnici Jakuševca i pridošli visoko dostojanstvenici i odvezli se na vrh brda smeća gdje su razgovarali o rješenju problema radi kojega su protestanti došli na ulaz u odlagalište i radi kojih je kolona vozila Holddinga duga nekoliko kilometara (od ulaza u odlagalište, pa do iza Bundeka), čekala sa istovarom smeća usprkos toga što je koncem 2010. god. istekla dozvola korištenja tog odlagališta.



Dakle, dali je taj dio napisane istine bio „moj grijeh“ radi kojega mi je provedena ovakva kazna bez opravdanja, osim na moj e-mail pristigla obavijest:“ Vaš korisnički račun (mek) na Vecernji.hr je zaključan. Korisnički račun je zaključan do: 08.06.2012 20:09“.



Posljednji puta sam dobio po plećima sedamdesetih godina u „hrvatskom proljeću“ radi neslaganja s režimom. Danas, nakon toliko godina sam kažnjen radi „nedoličnog iznošenja istine“ ili intervencije osobe koja se našla povrijeđenom mojim kratkim komentarom i svjedočenjem sa lica mjesta. Mislio sam da su ta vremena davno prošla, ali sam se za cijelo prevario, kao što sam se prevario da smo izborili slobodnu i nezavisnu Hrvatsku bez relikta povijesti, koji su već davno trebali završiti u ropotarnici povijesti, da smo stvorili uvjete za prosperitet i svijetlu budućnost i u tome sam se jako prevario.

Ja sam kažnjen, pa neka sam, a kako su tek kažnjeni stanovnici Jakuševca koje truju preko 12 godina, a nikakva renta neće kupiti njihovo zdravlje, propaćenih 12 godina i koliko još godina dok se ne iznađe rješenje i uklone tragovi ove noćne more.

 

P:S.:.

I na ovoj adresi: http://zurl.blog.hr možete vidjeti.

1-Mek @ 19:57 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 1, 2012
 

U rujnu 2011. godine sam ovjekovječio mojeg galeba.

Kada je bio gotov, dogodila se ljubav na prvi pogled.



Pa on je moj najljepši galeb.



Ako se on hvali sa mnom, kao ja sa njime, svi će znati da smo pravi par...



Moje sjećanje na pogled iz Vrbnika nad morem...




... ili na malo primorsko selo...




... a kako je lijep pogled na najljepši grad u Istri, na Rovinj...




... uvala u Istri...




Pa tko to nebi stavio na platno za dugo sjećanje?

1-Mek @ 19:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 4, 2012

 Na sugestiju prijatelja putem komentara na mojem blogu, e-maila i telefonskih poziva, iz ove velike zbirke članaka i dokumenata stavljam samo ovaj skraćeni hodogram događanja u CB-u. teško je staviti i posložiti sve a da se nešto ne izostavi. to uključuje i bitne dijelove šlanaka iz knjige koja je narasla do preko 410 stranica. Vjerujem da je ovo i više nego dosta da se vidi prava istina stanja koje je dovelo CB do tuda gdje je danas. Velik dio je prešućivan a još veći krivo interpretiran, da bi se sakrila prava istina. Cijela istina se neće saznati niti iz ove zbirke, jer sam morao izbjegavati osobne objede. Za bolje razumijevanje kronologije događanja, ovdje ću nabrojati događanja iz povijesti Saveza CB radio klubova od njegovog prvog tvorca i predsjednika 1990. Godine - Vlahović Branimira koji je sa članovima CB kluba Opatija i zahvaljujući svojem prijateljskom klubu Venezia-Mestre iz Italije prisustvovali su kongresu E.C.B.F.-a 13-14.10.1990. godine, u Mađarskoj gdje su kao jedini klub primljeni u Evropsku federaciju kao predstavnik tadašnje Jugoslavije.

  • Tako je u vremenu od 1980. do 1990. godine, na području Hrvatske djelovalo oko 20 klubova i nekoliko sekcija. Kako su korisnici CB postaja osnovali klubove tako je među njima nastala želja o osnivanju krovne organizacije CB-a na području Hrvatske.
  • 1989. godine je tadašnji CB klub Dubrava iz Zagreba, pokrenuo inicijativu o osnivanju Saveza CB radioklubova Hrvatske.
  • 27.5.1989. godine održan je sastanak predstavnika klubova. Sastanku su prisustvovali predstavnici slijedećih klubova i sekcija: CB klub Bjelovar, CB klub Dubrava, CB klub Sloga Varaždin, CB klub Lipa Donja Stubica, CB klub Zabok iz Zaboka, CB klub Slavonski Brod iz Slavonskog Broda, CB klub Osijek iz Osijeka, CB klub Donat Zadar, CB klub Delfin Rijeka, CB sekcija Požega iz Požege, CB sekcija Elita Novi Marof, CB sekcija Oro Oroslavlje.

Na inicijativnom sastanku donijeta je odluka da CB klub Dubrava izvrši sve pripreme za osnivanje Saveza, dostavi na uvid svim klubovima nacrt Statuta budućeg Saveza. Odgovor sa podrškom osnivanja Saveza poslalo je samo 7 klubova što u to vrijeme nije bilo brojčano dovoljno za osnivanje Saveza. CB klub Opatija pokreće inicijativu ne osnivanja Saveza na području Hrvatske već Udruženja CB klubova Hrvatske i Slovenije jer je u to vrijeme na području Slovenije također djelovao veliki broj klubova a poučeni neuspjelim pokušajem CB kluba Dubrava uvidjeli su veću mogućnost osnivanja Udruženja što se kasnije potvrdilo ispravnom odlukom.

  • 02.03.1991. godine održan je sastanak predstavnika klubova iz Hrvatske i Slovenije, gdje su bili pozvani predstavnici 6 klubova Hrvatske i Slovenije. Iz Hrvatske su bili prisutni predstavnici CB kluba Dubrava, CB kluba Šubićevac, CB kluba Osijek i CB kluba Opatija. Još su bili pozvani predstavnici CB kluba Sloga i CB kluba Slavonski Brod. Sastanku je prisustvovalo 5 delegata E.C.B.F.-e. Na sastanku je raspravljano o mogućnostima osnivanja Udruženja klubova Hrvatske i Slovenije te razmatran prijedlog Statuta kojeg su pripremili članovi CB kluba Opatija. Donijeta je odluka da se prijedlog Statuta dostavi klubovima na uvid koji su dužni što prije CB klubu Opatija dostaviti svoje mišljenje i primjedbe kako bi se što prije održala osnivačka Skupština.
  • 25.5.1991. održana je Osnivačka Skupština u Opatiji sa nazivom "UDRUŽENJE CB KLUBOVA", sjedištem u Opatiji Nazorova 2. Udruženje je registrirano i upisano u Registar društvenih organizacija 3. rujna 1991. godine. Za predsjednika udruženja izabran je Branimir Vlahović iz Opatije a za tajnika Đani Pavalec također iz Opatije.
  • Zbog nastale situacije u Hrvatskoj i Sloveniji, aktivnosti u članicama Udruženja znatno su bile smanjene ili su čak neki klubovi prestali sa djelovanjem ali CB klub Opatija i njeno rukovodstvo nije. Nastavili su sa aktivnostima i ispunjavanjima obaveza u Udruženju. Tako je održana 1992. godine, redovna Skupština Udruženja na kojoj je donijeta odluka o razdvajanju i preimenovanju Udruženja, Udruženje CB radioklubova Hrvatske. Nakon toga nastalo je zatišje zbog domovinskog rata sve do 1994. godine, kada CB klub Opatija na čelu sa predsjednikom Branimirom Vlahovićem pokreće aktivnosti u Udruženju.
  • Krajem 1994. godine održana je Skupština Udruženja na kojoj je donijeta odluka da se Udruženje Preimenuje u Hrvatski Savez CB radioklubova te da se krene sa pregovorima sa Hrvatskom zajednicom tehničke kulture za prijem u članstvo. Pokrenute su određene radnje podnijet je zahtjev za prijem u HZTK-a. Bilo je velikog otpora kod pojedinih članica HZTK-a, međutim 1995. godine, Hrvatski savez CB radio klubova postaje članicom HZTK-a sa sjedištem Saveza u Dalmatinskoj 12.
  • Radi zdrastvenih razloga predsjednika Branimira Vlahovića, na sjednici Skupštine 1995. godine, HSCB-a na mjesto predsjednika je izabran mladi branitelj, koji je iz Kanade došao braniti svoju domovinu CB Johnson, poručnik Vladimir Plečko, a za tajnika je izabran, također branitelj, CB Mek, zastavnik Željko Zurl-Vujanović. Obnavljaju se kontakti s ECBF-om i konačno se adresa HSCB-a iz Opatije mijenja na konačno sjedište Saveza u zgradi HZTK-e u Zagrebu, Dalmatinska 12.
  • Do tog vremena je savez od ECBF-e osiguravao međunarodne CB iskaznice, koje su trebale osigurati nesmetani rad CB operatora sa stanicama instaliranim u osobna vozila za vrijeme boravka u inozemstvu. Nažalost u oskudnoj dokumentaciji od dotadašnjeg predsjednika za te iskaznice nije nađena nikakva dokumentacija niti uplatnice za vrijednost od 50.00 DEM po komadu, pa je ta praksa prekinuta.
  • Grupa osnivača HSCB-a bez znanja Saveza, predlažu Ministarstvu prometa i veza promjenu zakona o CB-u po uzoru na zakon koji je na snazi u SR Njemačkoj, pa se dozvoljena izlazna snaga CB uređaja na AM smanjuje sa 4W na 0,5W izlazne snage. Određuje se nekoliko godina prelaznog perioda za konačnu primjenu.
  • U turbulentnim ratnim događanjima u našoj zemlji, predsjednik Saveza V. Plečko odlazi po zadaći HV u misiju u sastavu UN-a, a na njegovo je mjesto, u suglasnosti IO i CB klubova Hrvatske, za predsjednika postavljen Željko V., CB Mek, a za tajnika je izabran je Kosanović Miljenko, CB Kosa.
  • Uvode se jedinstvene članske iskaznice za sve CB operatore članica Saveza, izrađene od plastike, veličine i oblika po uzoru na bankovne kreditne kartice.
  • 1994. godine se u Zagrebu, na Savici, osniva pandam HSCB-u, Savez CB radio operatora Hrvatske i CB radio kluba Croaticum pod vodstvom CB Kadeta (Ivan Matula). Nezadovoljni tom idejom, iz tog Saveza istupaju CB operatori i registriraju CB RK Croaticum sa sjedištem u naselju Utrina na Barčevom trgu bb.
  • Nakon sređivanja stanja u Savezu krenulo se aktiviranju starih članica Saveza jer je zbog domovinskog rata aktivnost u pojedinim klubovima prestala, kao i učlanjenja u Savez ostalih klubova koji su djelovali na području Hrvatske a nisu bili članovi.
  • 2000. godine HSCB je pozvan na kongres ECBF-e u Pariz. Na kongres odlaze predsjednik Saveza Ž. Vujanović i mr. ecc. sci Nikša Crljen, rizničar Saveza. Svojim uspješnim nastupom na kongresu je ponuđeno HSCB-u da Hrvatska bude zemlja domaćin slijedeće konferencije ECBF-e, što se na žalost, radi već spomenutih ratnih okolnosti nije realiziralo, ali su ostala dugogodišnja prijateljstva i kontakti sa mnogim članicama Federacije.
  • Pokrenuto je održavanje državnog natjecanja CB radioklubova i CB operatora. HSCB je preuzeo pokroviteljstvo nad CB auto rallyjem kojeg je kreirao i pokrenuo CB radio klub Croaticum. U posljednje vrijeme preuzeo je pokroviteljstvo nad Kupom Slavonije i Baranje kojeg su inicijatori CB radioklub Sokol iz Požege i CB radioklub Marsonija iz Slavonskog Broda. Savez također preko svojih članica organizira natjecanje djece i mladeži. Također se održavaju predavanja u članicama Saveza o radu na građanskom opsegu – CB i kreću radni stolovi, tribine širom Hrvatske o radu i promjena u Zakonu i Pravilniku CB-a..
  •  CBRK Croaticum je slijedom novih tehničkih mogućnosti komuniciranja, prvi proširio registraciju djelovanja kluba na „network“ sistemima veza i postaju CB radio-net klub, a taj primjer slijede CBRK Sloga iz Varaždina i CBRK Marsonia iz Sl. Broda.
  • Radi provođenja novog zakona o CB-u, mnogi CB operatori isključuju svoje uređaje i CB gubi svoje članove.
  • Radi  netransparentnog trošenja novca u CB-u Slavonije se sprema osnivanje CB Saveza Slavonije i Baranje.
  • Optužuju se predsjednik i rizničar Saveza da su o trošku Saveza išli na izlet u Pariz, pa je taj novac uzaludno potrošen.
  • Predsjednik Saveza daje ostavku na svoju funkciju u savezu, jer u radu dugogodišnjih dopredsjednika i izvršnog odbora nije imao traženu podršku za pokrenute aktivnosti Saveza u interesu CB-a Hrvatske.
  • Za predsjednika Saveza je izabran CB Mrvica (Branko Mihalić) iz CB radio-net kluba Sloga Varaždin, koji ne uspijeva donijeti pozitivne promjene u Savezu.
  • Njegov CB radio-net klub Sloga postaje CB sekcija Radio-amaterske udruge.
  • CB radio klubovi napuštaju Savez a neke klubove napuštaju CB-aši.
  • CB Mrvica napušta Savez a za predsjednika je izabran CB Puma (Đuka Pelcl)

Na žalost 2008. godine je započelo narušavanje odnosa u našoj hrvatskoj  CB asocijaciji djelovanjem grupe koja je počela djelovati suprotno tradicijama, ciljevima i zadaćama koje su bile ugrađene u Statut CB-a. pod izlikom da Statut treba prilagoditi ostalim važećim zakonskim regulativama, prišlo se je na dopune i izmjene postojećeg Statuta. Za što kvalitetniji rad na statutu, glavna tajnica HZTK, gđa. Marija Dujmović preporučuje za pomoć Savezu, g. Antuna Petaka, autora općeg predloška  Statuta, za koji rad je autoru isplaćen honorar, a s time i sva autorska prava, citat:

„STATUT UDRUGE TEHNIČKE KULTURE

Ogledni predložak

usklađen sa Zakonom o udrugama i Zakonom o tehničkoj kulturi

 Predložak se odnosi na udruge iz svih područja-grana tehničke kulture, s tim što se odredbe prevode per analogiam (usklađuju) poštujući svekolike posebnosti njihove djelatnosti.

Autorska prava

Autor ovog predloška je Antun Petak, koji ga je ažurirao nakon deset godina. Sva prava korištenja, umnožavanja (djelomičnog i integralnog), osim za potrebe obrazovanja i tiskanja u vlastitim radovima, te prava svakog oblika komercijalnog korištenja ovog dokumenta, autor je ugovorom je prenio na Hrvatsku zajednicu tehničke kulture. Hrvatska zajednica tehničke kulture ta prava pridržava i – sukladno ugovoru s autorom – dopušta njegovo korištenje bez naknade jedino udrugama tehničke kulture u svrhu izrade vlastitih statuta.

Zagreb, 5. veljače 2007.“

 Ovu činjenicu g. Petak prešućuje, pa rad na prilagodbi Statuta naplaćuje Savezu, a na uradak stavlja autorsko pravo, koje mu se pri usvajanju Statuta na godišnjoj Skupštini saveza ne priznaje, iako je taj dio ispušten iz zapisnika Skupštine.

Primopredaja tajnika Saveza je uspješno obavljena 24. 03. 2010. god. uz obavezu J. Mužine da će do ponedjeljka 29. 03. 2010. god. predati dio dokumentacije i dio imovine koju je držao kod kuće a navedeno nije donio sa sobom na primopredaju.

 Ovdje je bitno napomenuti da je J. Mužina prije napuštanja dužnosti izbrisao skoro sve podatke i dokumente iz računala i laptopa, koji pripadaju Savezu, što se u samoj primopredaji nije moglo vidjeti, pa ostaje upitna vjerodostojnost arhive Saveza. Na obadva tvrda diska je pronađen opaki virus, a stručnom intervencijom je spašeno svega 60 – 70% izbrisanig datoteka, dokumenata i slika, od kojih 10 – 20% nemaju veze sa HSCB-om već se odnose na vatrogasce, jedan manji dio na osobne dokumente i audio-video snimke.

 Prema Zaključku IO add 3.1. i 2., na spomenutoj sjednici, pregledana je poslije primopredaje dokumentacija Saveza, iz koje se razvidno očitavalo nepoštivanje odredbi i procedure predviđenih  Statutom Saveza i odluka Ministarstva i Gradskog ureda za opću upravu izrečenih u 2009. god., ta se sve odluke donesene u ime HSCB-a i od strane tajnika J. Mužine, proglašavaju ništavnima. Nakon toga će se ažurirati Registar članica Saveza, kako bi što prije mogli nastaviti sa radom.

1-Mek @ 20:37 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 12, 2012
  

Gotova je knjiga o CB-u kao što sam najavio i obečao CB-ašima koji su me tražili da to uradim. To je moj posljednji uradak za CB na koji sam potrošio puno vremena. Knjiga je zapravo skup ili zbirka objavljenih članaka i komentara na njih mojem blogu, tekstova foruma na web stranicama i dokumenata iz postupka mojeg angažmana za spas CB-a na 361 stranici. Sami dokumenti naj bolje govore o događanjima i reakcijama svih involviranih u ta događanja.
Konačni se sud može donijeti tek nakon čitanja svih dokumenata koje ovim činim svima dostupnim. Do kraja svibnja ove godine ću svima koji mi se jave na moju e-mail adresu, poslati prvih 112 sranica do poglavlja "Kronologija događanja u HSCB" u PDF formatu, veličine 4,08 MB.
Pozdrav svima 73
Mek
"Čarolija zvana CB"

  1. Prije svega
4

  • Objavljeni članci na web stranici CB Mek
6

  1. Osvrt na stanje u CB Hrvatske
 

  • Magija zvana CB
10

  1. O CB-u
 

  1. Kako radi CB
11

  1. DX daleka veza
12

  1. Veza sa USA
13

  1. Šifra: „palačinka“
14

  1. CB u domovinskom ratu
15

  1. Dalijin najljepši Božić
16

  1. Nevjerojatan susret
17

  1. Veseli band
19

  1. Brejk, trebam pomoć
19

  1. Bil sam kod dobrog komada
20

  1. Žlabravec z Krapenhagena
21

  1. Kultura komunikacije
22

  1. Kultura komuniciranja II.
22

  1. O Civilnom bandu
23

  1. CB operatori u ratu
25

  1. Tužni finale
27

  1. Odgovor na upit
31

  1. Istina o CB-u
32

  1. CB danas
33

  1. CB sutra
36

  1. Epilog
38

  1. CB Poeta
41

  1. Novi pojmovi u CB-u
44

  1. Aktualna događanja u CB-u Hrvatske
45

  1. Dali je to kraj?
48

  1. Istinom protiv „istine“
53

  1. CB noć u Međimurju
57

  1. Obavijest predsjednika HSCB-a
58

  1. Demanti na „Međunarodni incident“
60

  1. Komentar Maria na moj članak
63

  • Umrežimo Hrvatsku CB-om
64

  1. 12. Otvoreni CB radio kup Slavonije i Baranje
85

  1. CB Tribina u Kraljevici, 05. 11. 2010. god.
86

  1. Odgovor na upit
96

  • Kronologija događanja u HSCB
96

  1. Prijedlog IO HSCB za saziv skupštine – svibanj 2009. god.
113

  1. Protest IO i NO HSCB – 16. Srpnja 2009. god.
115

  1. Ne priznavanje skupštine HSCB – 31. srpnja 2009. god.
121

  1. Oktroiranje autokratskog statuta HSCB-a – 03. kolovoz 2009
123

  1. Tko koga predstavlja – 07. kolovoz 2009. god.
133

  1. Zapisnik „skupštine“ – 08. kolovoz 2009. god.
137

  • Biseri e-mailova
157

  1. E-mailovi jednog perioda
 

  • Sa web stranice RAU Sloga Varaždin
168

  1. Odgovor CB Meku na njegov članak na blogu
168

44. Sa web stranica HSCB-a

176

  1. Zašto tako
176

  1. Obrana od namjernih ometaća kanala
179

  1. Izvod iz zapisnika - 22. listopada 2009. god.
183

  1. Izvod iz zapisnika IO HZTK - 22. listopada 2009. god.
189

  1. WEB –HSCB novosti – 28. kolovoza 2009. god.
190

  1. Zaključak gradskog ureda – 10. rujna 2009. god.
196

  1. Poziv na sastanak HZTK – HSCB – 05. Listopada 2009. god.
196

  1. Rješenje ministarstva uprave – 31. Prosinca 2009. God
205

  1. Obavijest tajnika – 28. Sječanj 2010. god.
208

  1. Rješenje gradskog ureda – 04. Ožujka 2010. god.
211

  1. Odluke IO HZTK – 16. Travnja 2010. god.
214

  1. Rješenje – 27. Kolovoza 2010. god.
222

  1. Rješenje – 09. Ožujka 2010. God
224

  • Kako istina izgleda na webu RAU Sloga Varaždin
226

  1. Isprika Ministarstvu vanjskih poslova
226

  1. Odgovor mladom kolegi M. Suljiću
228

  1. Obavijest
233

  1. n/r gđa. Dragica Kovačić dipl. iur.
235

  1. Otvoreni protest zbog pogodovanja Đ. Pelclu
236

  1. Obavijest predsjednika HSCB-a – HZTK
241

  1. Prigovor predsjednika HSCB-a Gradskom uredu
242

  1. Odgovor IO i NO – 20. Travnja 2010. God
242

  1. Upit V. Pavelić državnom tajniku – 18. Lipnja 2009. god.
234

  1. Zaključak gradskog ureda – 30. Lipnja 2009. god.
261

  1. Zahtjev za sazivanje izvanredne skupštine – 14. Srpnja 2009. god.
264

  1. Odgovor na poziv ne izvanrednu skupštinu – 20. 07. 2009. god.
266

  1. Prijedlog IO i NO HSCB-a – 20. Srpnja 2009. god.
271

  1. E-mail Marsonia – 22. 07. 2009. god.
275

  1. Odgovor na poziv na izvanr. Skupšt. – 22. 07 2009. god.
275

  1. E-mail M. Pezelj – 25. 07. 2009. god.
276

  1. E-mail S Pernek – 25. 07. 2009. god.
276

  1. E-mail D. Klajn – 29. 07. 2009. god.
279

  1. Oktroiranje autorskog Statuta HSCB-a – 03. Kolovoza 2009. god.
280

  1. E-mail Skupština – 05. Kolovoza 2009. god.
290

  1. E-mail D. Klajn – 12. Kolovoza 2009. god.
291

  1. E-mail S. Pernak – 20. Kolovoza 2009. god.
293

  1. Tko koga predstavlja – 20. 08. 2009. god.
297

  1. E-mail D. Klajn – 20. 08. 2009. god.
298

  1. Odgovor Donata predsjedniku HSCB – 21. Kolovoza 2009. god.
298

  1. Rješenje DORH-a – 24. Kolovoza 2009. god.
301

  1. Skraćeni zapisnik sa zaključcima – 15. Listopa.
304

  1. Izvod iz zapisnika IO HZTK – 22. Lipnja 2009. god.
309

  1. Rješenje ministarstva uprave – 31. Prosinca 2009. god.
312

  1. Rješenje na kaznenu prijavu protiv J. Mužine – 24. Kolovoza 2009. god.
316

  1. Obavijest HZTK – 22. Sjećnja 2009. god.
319

  1. Rješenje gradskog ureda – 04. Ožujka 2010. god.
321

  1. Rješenje gradskog ureda – 09. Ožujka 2010. god.
324

  1. Žalba CBRK Donat – 23. Ožujka 2010. god.
328

  1. Odluka IO HZTK – 30. Ožujka 2010. God
330

  1. Žalba HZTK, J. Mužina – 14. Travnja 2010. god.
330

  1. Žalba HZTK, J. Mužina – 16. Travnja 2010. god.
331

  1. Odgovor na žalbe Donat i HSCB – 07. 05. 2010. god.
332

  1. Odgovori IO i NO – 20. Travnja 2010. god.
334

  1. Web forum – HSCB – Prigovor na zapisnik skupštine
338

  1. Rješenje ministarstva uprave – 26. Srpnja 2010. God
347

  1. Rješenje ministarstva uprave – 27. kolovoza 2010. God
350

100. Zaključak gradskog ureda – 10. Rujna 2010. god.

352

101. Prigovor na rješenje – 08. Studenog 2010. god.

354

102. Rješenje gradskog ureda – 07. Prosinca 2010. god.

361

1-Mek @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Moj baner
Nema zapisa.
Google pretraga
Nema zapisa.
Index.hr
Nema zapisa.