mek na xportalu
sat
Nema zapisa.
Pregled posjeta

online visitor counter
Brojač posjeta
123836
Shoutbox
9.8.2016. 18:37 :: alat bantu sex wanita penis ikat pinggang
alat bantu sex wanita penis ikat pinggang
9.8.2016. 18:37 :: alat bantu sex wanita penis ikat pinggang
alat bantu sex wanita penis ikat pinggang
15.8.2016. 12:09 :: obat kuat viagra usa 100mg
obat kuat viagra usa 100mg
15.8.2016. 12:09 :: obat kuat viagra usa 100mg
obat kuat viagra usa 100mg
17.8.2016. 19:31 :: Nick
cerita ngentot
17.8.2016. 19:31 :: Nick
memek janda
17.8.2016. 19:32 :: Nick
cerita dewasa
17.8.2016. 19:32 :: Nick
cerita seks
17.8.2016. 19:32 :: Nick
foto ngentot memek
17.8.2016. 19:33 :: Nick
foto memek tante
17.8.2016. 19:33 :: Nick
foto tante bugil
23.8.2016. 14:07 :: obat kuat viagra usa 100mg
obat kuat viagra usa 100mg
23.8.2016. 14:07 :: obat kuat viagra usa 100mg
obat kuat viagra usa 100mg
27.8.2016. 9:22 :: obat kuat cialis 80mg
obat kuat cialis 80mg
27.8.2016. 9:22 :: obat kuat cialis 80mg
obat kuat cialis 80mg
14.9.2016. 3:09 :: cialis
obat kuat cialis
14.9.2016. 3:09 :: cialis
obat kuat cialis
14.9.2016. 3:09 :: cialis
obat kuat cialis
14.9.2016. 3:10 :: cialis
obat kuat cialis
14.9.2016. 3:10 :: cialis
obat kuat cialis
14.9.2016. 3:10 :: cialis
obat kuat cialis
14.9.2016. 3:10 :: cialis
obat kuat cialis
14.9.2016. 3:10 :: cialis
obat kuat cialis
14.9.2016. 3:10 :: cialis
obat kuat cialis
14.9.2016. 3:10 :: cialis
obat kuat cialis
14.9.2016. 3:10 :: cialis
obat kuat cialis
14.9.2016. 3:10 :: cialis
obat kuat cialis
14.9.2016. 3:10 :: cialis
obat kuat cialis
21.9.2016. 16:14 :: obat kuat viagra usa 100mg
obat kuat viagra usa 100mg
21.9.2016. 16:14 :: obat kuat viagra usa 100mg
obat kuat viagra usa 100mg
Nema zapisa.
Blog
nedjelja, svibanj 29, 2016
 

 Moja pretraga za tabernakulom koji sam slagao prije 35 godina je napokon urodila plodom. Najzad me je put sa mojom suprugom doveo u blizinu Mostara i odlučili smo da ćemo ovaj puta naš boravak u Hercegovini iskoristiti da ju bolje upoznamo. Putem Interneta smo pronašli povoljni smještaj na svega 300 - 400 metar od prekrasnih slapova Kravica koju smo prošle godine posjetili ograničeni obavezama, a za to kratko vrijeme ostale su nam u jako lijepom sjećanju. Ovaj puta ćemo imati više vremena da obavimo posao koji smo planirali i da više vremena posvetimo upoznavanju i uživanju u proljetnim ljepotama okoline Ljubuškog.

 

Naravno, posjetit ćemo Mostar i provjeriti informaciju da se Tabernakul nalazi u mostarskoj Katedrali. Vrijeme nas nije služilo, ali usprkos dosadnoj kiši smo došli do Katedrale. Prije podne je Katedrala bila zaključana ali u župnom uredu smo naišli na veliko razumijevanje, pa je don Josip pozvao župnika jer je došao gospodin iz Zagreba da vidi Tabernakul.

 

Ušli smo u katedralu (klikni) . Oltar  je nedavno obnovljen i zrači svježinom. Do mramornog zida iza oltara, na pijedestalu stoji Tabernakul. Ostajem bez riječi a grlo mi se stegne. Nisam mogao spriječiti suze koje su mi potekle niz lice, neopisiv osjećaj ganuća, veselja i neke uzvišenosti trenutka u kojemu sam se našao. Obilazio sam oko krasnog brončanog reljefa posljednje večeri, koji sam prije 35 godina uspio složiti u sakralnu kutiju u kojoj se drži kalež za vino i hostije, krv i tijelo Isusa Krista. Sjetio sam se oduševljenja kada su naručitelji vidjeli moj uspješan uradak kojega su se mnogi bojali preuzeti. Sada mi je trebalo vremena da dođem k sebi od silnog oduševljenja, da se vratim u sadašnjost.

 

Čuo sam tužnu priču o stradanjima devedesetih godina kada su i katedralu agresori pogodili granatu, pri čemu je stradao i Tabernakul. Dali su ga urediti, ali na žalost u krive ruke. Na prednjim vratima je ugrađena povelika cilindar brava, kao na ulazna vrata nekog stana. Površina brončanog reljefa nije bila zaštićena pa je oksidirala od ruku koje su ih otvarale i zatvarale. U kakvom su stanju stražnja vrata nisam mogao saznati niti vidjeti, iako mi nije jasno radi čega se odstupilo od procedure da se Tabernakul obavezno puni sa stražnje strane gdje sam postavio vrata da se spuštaju u horizontalu, da se na njima napuni hostija i pripremi kalež za slijedeću misu. Velika brava na prednjim vratima je grdo narušila izgled iako je zaključavanje Tabernakula simboličko, malim ukrasnim ključićem u bravicu koju je bilo teško primijetiti na brončanom reljefu. No sada, što je, tu je.

 

Vidio sam Tabernakul i ispunio svoj cilj da ga još jednom vidim, a to je bila još jedna stranica u mojim sjećanjima koja sam sakupio u našem putovanju po ovom djelu Hercegovine. Na kraju sam obećao ljubaznim domaćinima, u znak moje zahvalnosti, da ću nabaviti i poslati sintetičku spužvicu za čišćenje obojenih metala kako bi vratili ljepotu Tabernakulu da još dugo posluži svojoj plemenitoj i uzvišenoj namjeni, a što mu od sveg srca želim, iako sam ih upozorio da bi to restauratori puno kvalitetnije učinili.

 

1-Mek @ 21:47 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, studeni 28, 2015

 

Početkom osamdesetih godina sam nakon odlaska iz firme u kojoj sam uspješno radio preko deset godina, zaposlio sam se u privatnoj radionici metalne galanterije na Kaptolu, tik do Opatovine.  Poznati zagrebački obrtnik je u svojoj radionici imao široku lepezu usluga i desetak zaposlenika. Za kratko vrijeme je vlasnik radionice, koji je i sam vrsni majstor, je u meni prepoznao vrsnog majstora i znalca u struci, pa me postavio za poslovođu da vodim radionicu. Između svih usluga koje je radionica pružala bilo je i održavanje tehnike i ukrasa u katedrali. Jedan od posla sa puno povjerenja je bio da skinemo velike iz lađa katedrale velike teške kovane lustere, koje su pomoću dugačkih lanaca spuštali sa visokog stropa, da postave i zapale svijeće. Trebalo ih je očistiti i elektrificirati, odnosno na mjesta gdje su se stavljale svijeće treba staviti grla za žarulje.

 Kada smo očistili debeli crni sloj masne čađe sa kovanih ukrasa lustera, pokazala se sjajna kovačka pozlata. Naime, u ona davna vremena kada je luster izrađen, na kovane površine su se „utiskivanjem“ učvršćivale tanki zlatni limovi. Tu smo usporili čišćenje, koje je trebalo pažljivo napraviti da se zlatna obloga ne ošteti. Isto tako smo dobivali na popravak sve rekvizite, kao kandila štapovi itd. koji su u svakodnevnoj upotrebi za euharistije. Često se u našoj radionici izrađivale nove rekvizite kao svijećnjaci, stalci (držači) mikrofona i još štošta.

n

 Jednoga je dana došao velečasni fratar kod vlasnika radionice i u njegovoj staklenoj kancelariji u kutu velike radionice mu pokušavao objasniti što bi htio da mu se izradi. Za to vrijeme sam radio na jednom novom alatu za radnim stolom u radionici. Nakon dobrih pola sata razgovora, vidio sam kako gazda Mirko Mirko rukom pokazuje u mojem smjeru, otvori vrata kancelarije i kaže:

 -          Velečasni, onaj mladić je tu kod mene poslovođa, pa vas lijepo prosim da njemu objasnite kako to treba izgledati, kak ste zamislili taj stalak.

 Velečasni se uputi prema meni, a ja ga sa osmjehom dočekam,

 -          Hvaljen Isus i Marija,

-          Na sve vijeke su hvaljeni, mladi gospodine, gazda Mirko mi je rekao da ćete mi vi riješiti problem, jer ja na prodikalnici imam mikrofon koji stoji na nosaču koji koriste rokeri u svojim bendovima. Pa nisam ja roker, ja bi nešto puno prikladnije, ljepše, nenametljivo, a funkcionalno…

-          Velečasni, danas je ponedjeljak, možete li nam doći u četvrtak u ovo vrijeme i dočekat će vas stalak za mikrofon, upravo ovakav koji ste mi upravo opisali.

-          Mladi gospdine, odlično! Držim vas za riječ. Vidimo se u četvrtak u isto vrijeme, do viđenja.

-          Do viđenja.

 Rukovasmo se, i velečasni ode do vratiju, koja mu pred njim otvori uz lijepi pozdrav mladi alatničar, koji se zatekao do vrata.

 Tek što je velečasni prešao prag radionice, iz kancelarije izleti gazda Mirko vidno uzbuđen,

 -         Jesi li bil prost ili bezobrazan da je velečasni za tako kratko vrijeme otišal van. Pa mi smo preko pola vure razgovarali kako bi trebal izgledati taj stalak za mikrofon, ja već nisam znal kaj bi mu rekal, a tebi on ode nakon jedne rečenice?

-          Ma kaj god gazda Mirko, kaj bi ja bil prost prema velečasnom, rekal sam mu da ga je tak dobro opisal, da sam ga ja mam videl i došal bu u četvrtak pogledati kak zgleda.

-          Nadam se da znaš kaj delaš i nemoj da krene kak nebi trebalo.

-          Bez brige gazda Mirko, sve bu štimalo…

 Ja sam se primil posla i do četvrtka je od mjedi i bakra stalak za mikrofon bio na radom stolu. U dogovoreno vrijeme na vratima se, točan ko urica, pojavil velečasni fratar. Iz svoje kancelarije izađe gazda Mirko sa osmjehom na licu krene u susret gostu. Vidio sam mu na licu tračak napetosti, jer je pažljivo promatrao fratra, nebi li pročitao na licu reakciju kada vidi mojih ruku djelo. Već izdaleka je fratar vidio stalak na radnom stolu i oduševljeno kaže

 -          Evo gazda Mirko upravo sam vam tumačio da baš takav stalak želim, da na predikalnici ne izgledam kao neku roker. Mladi gospodin ga je odmah vidio kad sam mu ga opisao. To će baš pasati na predikalnicu.

-          Jesam vam rekal da će vam moj poslovođa napravit stvar kak treba. Sada će ga on finalizirati, jer to je kak vidite sve grubo sastavljeno, ali kada se to dotjera , spolira i patinira bil bu to pravi šmuk na predikalnici.

-          Mladi majstore, čestitam vam na zaista lijepom rješenju, jer u svojoj jednostavnosti ima lijepu bogatu formu. Gazda Mirko, vi ćete me nazvati kada sve bude gotovo da dođem po stalak.

-          Čim bu gotov, dobili bute ga na vaš stol…

 Tako je prošla jedna od mnogih lijepih zgoda koje su sačinjavale zadovoljstvo našeg rada. Tako se dogodilo da su nam došli u radionicu sa zahtjevom da od izlivenih brončanih reljefa složimo tabernakul, što znači da je to svetohranište, u Kat. crkvi, umjetnički oblikovan ormarić, najčešće od mramora, za čuvanje euharistije; postavljen je na istaknutom mjestu u crkvi (ob. iznad središta oltara) ili u posebnoj prostoriji prikladnoj za klanjanje i molitvu. Gazda Mirko je to preuzeo da će se posavjetovati i javiti, dali će se to uzeti u rad. Pogotovo kada su mu se požalili da su već obišli više radionica i da je velika odgovornost sastaviti reljefe a da ih se ne ošteti, da se ne vidi spajanje, a nema zavarivanja ni lemljenja.




 Dopremljeni su elementi za tabernakul. Gazda Mirko me pozval u svoju kancelariju, a na njegovom stolu su bile brončani odljevi posljednje večere.

 -          Kaj veliš? Bumo mogli od toga napraviti kutiju. Tu nema zezanja, to se sve mora uredno složiti u jednu škatulju, a da se niš ne vidi s vanjske strane.

-          A u svemu tome, ova vanjska strana se na smije niti ogrepsti, jer bi se popravljanje ogrebotine poznalo ko šaka u oko. Jesu li bar rekli kak to treba funkcionirati?

-          Evo ovo su dvokrilna vrata sa motivom posljednje večere, koja se proteže na bočne stijenke, a odostraga je samo jedna ploća na kojoj su u gornjem djelu grozd zrelog grožđa i klasja pšenice ispod kojih je hostija koja lebdi iznad kaleža, pokala. S lijeve strane je veliko slovo A, a na suprotnoj strani je veliko slovo omega.

-          Joj na a panti se ne smiju vidjeti. Kak ih sakriti?

-          Isto kak i sakriti spajanje. Onda kaj veliš bumo to napravili ili ne?

-          Jel si ja moram to progruntati barem dan dva…

 Primio sam se posla. Radio sam uglavno sam, jer sam u hodu dopunjavao ili nalazio najbolja rješenja u izvedbi. Svako malo su me obilazili i gledali kako radim, ali su poštivali moju molbu da me se ne prekida u radu, a za razgovor sam dostupan samo u pauzama, koje sam rijetko uzimao. Napravio sam od mjedenih ploča kutiju na koju sam učvrstio reljefne odljeve. Sve se to skupa spajalo upravo kako je to umjetnik zamislio (iako ga nisam upoznao, pa mi nije niti mogao reći što je zamislio), jedino što je bilo neizbježno da se vidi, a to su rupe za ključeve, koje sam spretno stavio u dio reljefa na kojem su najmanje vidljive, a izvedene tako precizno da je ključ lako kliznuo do bravice. Nije baš bio lagan posao, ali je kraj okrunjen velikom čestitkama i pohvalama, a to se jedino pamti i dan danas.




 Tabernakul je napokon zapakiran i otišao put Hercegovine u novo izgrađenu mostarsku crkvu. To je naime jedina informacija koju sam čuo, a nakon toga više nisam pitao niti išta čuo o tabernakulu od kojega mi je na žao ostalo samo ovo lijepo sjećanje i ove dvije fotografije koje dijelim sa vama, a zauzvrat bi me nakon toliko proteklog vremena veselila svaka vijest o tom tabernakulu na kojemu ne piše moje ime, kao konačnog realizatora finalnog sklapanja. Svaka informacija o tabernakulu će mi biti veliko priznanje za učinjeno i u naprijed vam se zahvaljujem.

1-Mek @ 18:22 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 2, 2015
vlč. fra. Karlo

 Prije puno godina, kao dvadesetgodišnjak sam se zatekao kao vojnik u dalekoj zabiti, sred velike pustopoljine, u siromašnom selu bez struje i vode. Malene kućice, okrečene u bijelo a oko njih niske ograde. Hambari puni ljetine. Okolni šumarci su već oblačili boje jeseni a obrana polja su čekala da budu pripremljenu ozimu koja će uskoro doći. Te je godine vruče ljeto smijenila sušna jesen, pa su kolski putovi prekriveni dubokom prašinom poput finog zemljanog brašna. Ispod toga je zemlja bila tako tvrda kao i polja koja su radi toga ostala ne uzorana.

 Jedne noći se dogodila u selu nesreća. Jedan djeda se zadržao u posjeti kod sestre u susjednom selu pa ga zatekla noć i po mraku, zagrijan alkoholom, se zaputio kući. Mjesec mu je osvjetljavao odavno mu poznati put, a ograde pružale siguran oslonac u njegovom krivudavom hodu. Duboka prašina je sakrivala kamenje po kojima bi kotači zaprege poskakivali ali je jedan bio presudan da zapne djedova noga i on se ispružio potrbuške pri čemu je glavom udario u veći kamen sakriven u mraku i prašini. Od udarca je pukla koža više pet do šest centimetara iznad oka i ogulila se skoro u istoj širini do same obrve.

 Igrom slučaja sam ja bio jedini koji se te noći zatekao u tom selu, a koji je bio jedini sanitetlija u službi čete i  vojne jedinice na velikom manevru. Djedu su pronašli mještani, odnijeli ka kući a nekoliko članova njegove rodbine su me probudili na lokaciji gdje sam trebao provesti noć. Doveli su me u kuću i u spavaču sobu punu familije a na velikom bračnom krevetom je ležao starac sa prebačenom krpom preko ozlijeđene glave.

   Da preskočim dio obrade pacijenta kojega sam posjeo na krevet, on me s obje ruke uhvatio za opasač.

 -          Koliko godina imaš vojniče?

-          Dvadeset godina gospodine, samo budite molim vas mirni, da dvadeset…

-          Sine moj, unuče moj, praunuče moj, ja sam devedeset i pet, sinko. Dobar si mladiću, dobar si vojniče… zapamti što ti kažem… u koju god kuću da uđeš, iza sebe da ostaviš otvorena vrata… uvijek otvorena…

 Od tada su protekle godine i dugo mi je trebalo da shvatim poruku koju mi je u sječanje ostavio davni događaj koji sam detaljnije opisao u knjizi „Moje vojnikovanje“. Pa kakve to ima veze sa fra Karlom? Pedeset godina kasnije sam se uputio na put, sa mojom suprugom, kojim sam išao prije nešto više od četrdeset godina, da prođem Jadranskom magistralom od Zadra do Dubrovnika i još malo južnije. Zaustavljali bi se i razgledavali znamenitosti, familiju i prijatelje, da se posjetimo na davno minule dane.

 Tako smo došli u Bašku vodu, gdje sam upoznao i kod njih boravio familiju Jurišiće. Tu sam upoznao tri brata, dva fratra i jednog ugostitelja. Poslije tog ljetovanja smo se viđali svaki puta kada bi se oni našli u Zagrebu, da bi bili u našem domu uvijek rado viđeni gosti. Nakon toliko proteklih godina teško je prepoznati ovaj biser Makarske rivijere. Sve se izgradilo i obnovilo, a siječanja su dosta izblijedjela. Prije puta je prijateljica moje supruge, kada je čula kuda namjeravamo krenuti, zamolila da prenesemo lijepe pozdrave njezinom dragom prijatelju Antonu Jurišiću. Za mene će to biti vjerojatni putokaz do osoba koje tražim. Uspijevamo pronaći mladog gospodina Antona, pročelnika Turističke zajednice Baška voda, koji je baš tog trenutka imao u hotelu promociju mjesta na zakazanoj konferenciji za tisak i TV. Zatekli smo ga u foajeu hotela iza hrpe promidžbenog materijala kako provjerava listu gostiju koji tek što nisu stigli. Nakon kratkog upoznavanja dolazi do prepoznavanja i odlazimo sjesti za stol u mirnom kutku.

 -          Pa vi ste onaj gospodin koji je prije četrdeset godina slikao moju prvu svetu pričest u našoj crkvi…

-          Da misu su vodila trojica velečasnih, što je bila rijetkost.

-          Od njih su dvojica bili moji stričevi

-          Fra Anđelko i fra Karlo

-          Je treći je bio fra Maslac.

-          Kojega ste vi mladi nazvali jer je imao malo više kilograma.

-          Tada je fra Gabrijel (Anđelko) bio upravitelj Isusovačke gimnazije u Splitu, a fra Karlo je bio gvardijan samostana u Makarskoj.

-          Tamo smo se i upoznali, a on nas je proveo po cijelom samostanu u kojemu se upravo vršila restauracija dijela samostana i povijesna istraživanja, nakon čega nam je pokazao najveću malakološku izložbu na kojoj smo kupili ukrase od pužića Cypraea moneta, tu su i mađet gumbi koji i danas postoje.

-          Fra Karlo je i danas u Makarskom samostanu i dobro se drži iako mu je devedeset i sedma godina.

-          Sutra nastavljamo naše putovanje, a Makarska je tu iza ugla…

 Evo nas u Makarskoj, naravno ne onakvoj kakvu pamtim. Tek je prošao Uskrs, pa se mjesto sprema za turističku sezonu, pa mi čak niti moja navigacija ne nalazi pravi put do Samostana. Probijamo se kroz gužvu uz konstataciju da je ovdje sezona već počela. Jedva nalazim mjesto za parkiranje i odlazim na prijavnicu na ulazu u samostan. Kada sam objasnio tko sam i koga tražim mladić poziva svojeg kolegu u mantiji da me sprovede do knjižnice, do male čitaonice u kojoj  fra Karlo provodi vrijeme u čitanju novina. Za velikim stolom okruženom vitrinama sa knjigama, sjedi vitalan starčić veselih očiju. Kada sam se predstavio lice fra Karla se ozarilo osmjehom. I jednom i drugom su se oči orosile preplavljeni osjećajima gledali smo jedan u drugog, naprežući se ostati pri sebi, a istovremeno pokazati veselje i dirljivost trenutka susreta. Mladi fratar se tiho povukao ostavivši nas same.



 -          Fra Karlo ne mogu kazati kako mi je drago da vas opet vidim.

-          Da Željko, prošlo je preko četrdeset godina, sada se sjećam vaše kućice u Zagrebu kada sam kod vas bio na ručku

-          I danas pamtim vašu uputu da se vino pije nakon jela a ne za vrijeme jela, jer se narušava probavni proces već u početku. Ali vi se dobro držite, jako dobro izgledate… ali, grlo me steže…

Preplavljen emocijama neopisive radosti i ushita, potekle su suze, kaplju kao i sada dok ovo pišem, a riječi nikako da krenu kroz stegnuto grlo. Ovaj je susret prerastao u nešto veliko, nešto svećano, uzvišeno. Bura osjećaja me preplavila. Od jednom sam u bestežinskom stanju, lebdim u ekstazi, kada izgovorena riječ ima veličinu dodjele odličja ili sakramenta, a glas zvuk nebeske harfe i orgulja. Fra Karlo se lagano digne sa stolca i položi mi ruku na rame…

 -          Pusti Željko, samo pusti… sada znam da me je posjetio ČOVIJEK! Da znaš, od danas si u svakoj mojoj molitvi.

 Trebalo mi je vrijeme da počnem disati i razbistrim vid, da se saberem i dođem k sebi. Predamnom je sjedio fra Karlo gledajući me blagim osmjehom punim razumijevanja, za mene uvijek bio i ostao veliki sveti čovjek, iz kojega zrači nebeska dobrota.

 -          Godine nam prolaze, toliko toga izdogađalo, sve u svemu kada se malo bolje zbrojim, onako u kratko, živim dosta dinamično i zadovoljan sam sa rezultantom koja mi je u pozitivi, dosta lijepih stvari sam ostavio iza sebe, ali to je duga priča. Teško mi je vjerovati da je pred menom čovjek blizu stote godine života

-          Nemoj se čuditi, dobro mi ide, kao teže hodam pa se pomažem s ovom tu hodalicom. Nemoj se čuditi ni što nisam u halji, ona ima široke rukave pa sam ovako komotniji i sigurniji i ne zapinjem da rušim oko sebe, nego što ima novo kod tebe?

-          Nije novo ako je to stara stvar, kao da je svijet u stvari nevjerojatno mali bio sam preko pet godina u ratu,gdje sam između ostalog obučavao mlade ročnike koji su došli služiti vojni rok u, najzad i napokon, Hrvatskoj vojsci. Imao sam ih skori petnaest generacija i nećete vjerovati da je u moju brigadu, u koju zapovjednu bitnicu, došao sin vaše nećakinje Ane, koja se udala za Zvonka, bratića moje supruge, mali Vedran, ako sam dobro zapamtio ime, njihov sin. Inače ne kontaktiramo jako često, ali mi je iskazala veliku zahvalnost što sam joj pazio sina kojemu su usta bila puna hvale stričeka časnika, koji mu je bio zapovjednik.

-          Ma to mi je bilo lijepo za čuti i od nje kada su bili tu.

 Potekao je razgovor u kojemu smo se prisjećali davnih dana i svega proživljenoga. O svojem dugom životu fra Karlo je imao puno sjećanja kao svjedok skoro stoljetne ere koju je proživio, čovjek koji pamti 3 rata i mnogih prevrata.



 -          Znači da si sada poduzeo malo proputovanje da si došao i do mene što je jako lijepo od tebe da si me se sjetio.

-          Često ste u mojim mislima i često vas spominjem, jer ono ljetovanje u Baškoj vodi kod familije Jurišić, kod vašeg brata mi je jedno od najljepših ljetovanja. Kako zaboraviti sate lijepih razgovora sa fra Anđelkom i kako mi je bilo drago da me se sjetio vaš nećak Antun, kako sam mu fotografijama ovjekovječio njegovu Prvu Svetu Pričest. Šteta da dolazim nakon tako dugo vremena, ali život određuje neke druge putove koje mi zacijelo ne određujemo. Drago mi je što sam ipak ovdje s vama, ali ne mogu obećati kada ću opet imati ovakvu priliku da se vidimo.

-          Ne brini se Željko, tamo gore ćemo se sigurno opet sresti. Bog te blagoslovio što si i danas došao do mene i to govori da si mi odao posebno veselje i čast.

 Došao je čas kada moram krenuti dalje i nakon tako divnog razgovora pružim ruku fra Karlu na pozdrav, a on je prihvati sa obje ruke i prinese svojim usnama na poljubac. Zatečen i duboko dirnut tim činom uzvratim naš oproštajni pozdrav na isti način i sa očima punim suza, srcem i dušom preplavljenim nevjerojatnim i neopisivim emocijama, kroz stegnuto grlo jedva sam protisnuo pozdrav: „Do viđenja“ i skoro istovremeno smo obojica rekli: „S Bogom“.



 Ne znam kao sam izašao van i sjeo u auto, ali mi je trebalo puno vremena da isplačem i suzama isperem i olakšam dušu nakon ovako velikog i lijepog susreta. Krenuli smo dalje na naše putovanje koje smo definitivno nazvali „naše hodočašće“, na kojemu mi niti Dubrovnik niti Međugorje nije ostavilo tako duboke emocije o čemu ni danas ne mogu bez suze pričati.

 Što na kraju reči nego dragom fra Karlu ponoviti jedno veliko do viđenja, jer ja sam našao još jedna od otvorenih vratiju, a iza posljednjih ćemo se ponovo naći.

1-Mek @ 14:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 19, 2015
Na traženje CB-aša da komentiram trenutna događanja u klubu, želim da vas sve podsjetim sa poviješću kluba, pa za  uvod ponavljam već poznati članak:

 

CBR-net KLUB CROATICUM

 

POVIJEST KLUBA


 

Entuzijazmom CB-aša grada Zagreba, osnovan je klub pod nazivom  “Udruženje C.B. radio operatera CROATICUM” dana 08. siječnja 1994. godine. Prvi Predsjednik kluba je bio CB Kadet, Dopredsjednik CB Darac i CB Ivan. Nakon povrede o Statut kluba od strane Predsjednika, sazvana je Skupština, na kojoj je smijenjeno Predsjedništvo kluba. Izabrano je novo rukovodstvo. Za Predsjednika je izabran CB Nikša, Dopredsjednik je ostao CB Darac, kao i Tajnik CB Ivan. Klub mijenja i naziv u “CB radio klub CROATICUM”. Isto tako mijenja svoju adresu Barčev trg bb, Zagreb, gdje je CB Mek (Željko Zurl – Vujanović) upravo sazivao osnivačku skupštinu za novi CB radio klub, ali umjesto toga prihvaća da udomi već registrirani “CB radio klub CROATICUM” u punom sastavu u novi prostor MZ Utrina, na kojoj se nalazi i danas. Novo Predsjedništvo je imalo tešku i odgovornu zadaću da vrati ugled klubu.

  U novom kursu rada u 1996. i 1997. godini klub je doslovce procvjetao. Druženje i smijeh postaju dio kluba. Za maskotu jednoglasno izabire plavu žabu (koja se u iznimnim prilikama pojavljuje na području grada Zagreba). Pokreću se razne akcije, pa tako u povijest ulazi i CB-noć u Kupinečkom Kraljevcu 14.01.1996. godine kada se uvidjelo da klub ide “punim plućima” naprijed.

  Na drugoj redovnoj Skupštini funkcije mijenjaju Predsjednik i Dopredsjednik, pa tako CB Darac postaje Predsjednik, a CB Nikša Dopredsjednik, a za Tajnika je izabran CB Oki. Organiziraju se CB tečajevi, predavanja o CB-u, te se organiziraju sajmovi CB-opreme. Događalo se da je u nedjeljnim danima bilo i stotinjak ljudi.

  Trudili smo se i trudimo se da CB-ašima pružimo nešto novo, te smo na prijedlog CB Canon-a i CB Limenog organizirali prvi “CB auto rally” do Sutinskih toplica, 23. lipnja 1996. godine. Do današnjeg dana smo organizirali tri “CB auto rally-a” i svaki je bio uspješniji. Napominjemo da rally nije brzinski, već će se sudionici pridržavati zakona o sigurnosti prometa na cestama. Propozicije rallya su postavljene tako da se sudionici rallya moraju strogo pridržavati ograničenja brzine i svih prometnih znakova na predviđenoj trasi. Na samome startu gdje je ujedno i mjesto sakupljanja gostiju neće biti više od desetak vozila, jer će pristigla vozila odmah i kretati prema cilju po dobivenoj relaciji.

             Svako vozilo posjeduje radio stanicu kojom će cijelim putem biti u vezi sa organizatorima. Nakon izvršavanja šaljivih zadataka a dolaskom na cilj rally završava nezaboravnom feštom i CB-aškim druženjem.

 Isto tako, organizirali smo 24. veljače 1997. godine i drugu CB-noć u “Svetojanskoj kleti” kraj Jastrebarskog gdje smo dugo u noć uz tamburaše izgulili pete. Ne bi bili zadovoljni da nismo pružili nešto novo jer bilo je: “pij koliko možeš” (besplatno). Isto tako nećemo zaboraviti miris friške ribe koje su donijeli CBRK “Delfin” i Predsjednik kluba CB Fap.

 Kao i svake godine tako i 17.04.1999. organiziramo susret CB radio klubova i operatora iz cijele Hrvatske u EKO SELU kraj Bregane. Očekujemo posjet od oko stotinjak operatora koji će se uz zabavu družiti vjerujemo do jutra. Da bi se bolje upoznali oni koji su se puno puta čuli putem radio valova a nikada se nisu vidjeli, organiziramo niz igara. Ovaj je susret osmišljen i organiziran sa puno uspjeha u stilu „Divljeg Zapada“

 Potrebno je istaknuti da ovaj klub ne razlikuje “velike” i “male” radio operatore, tj, licencirane radioamatere i CB-aše, nego je rad  i druženje zajedničko. U samom klubu otprilike 60% članova su radio-amateri, te isti članovi su organizirali i posebno predavanje i demostraciju radioamaterske televizije. Posebnu zahvalnost treba dati CB Lima Wisky-u kao pokretaču ATVa, ali isto tako jednakopravno su učestvovali: Eco Brawo, CB Singer, CB Dvojka, CB Pikolo i CB Rovac,

   Pošto se ovaj klub brine i o novim CB-ašima,  u studenom 1997. godine organiziran je i CB-tečaj za početnike. Na samom tečaju u 16 sati početnici su savladali osnove CB-a, ali isto tako i dio radio-amaterskog tečaja.

 Klub je strateški odlučio da u svoje ime ne organizira klasične konteste, nego da pruži nešto novo. CB Mek je razradio i odradio uz pomoć ostalih članova “Veseli band” kao “antikontest”. Započeli smo u prosincu 1997. godine i ponovili u prosincu 1998. godine. Cilj “Veselog banda” je da voditelj proziva prijavljene učesnike koji biraju broj pod kojim se krije pitanje. Pitanja su često smiješna ili poučna, ovisno o uspješnosti odgovora vrši se bodovanje svakog CB-aša. Mnogi su rekli da su to najzabavnije večeri na CB-u. Tako su nakon završetka takmičenja CB-aši nastavili druženje u stilu „Veselog banda“ do jutra.

 Samim početkom 1998. godine je izabran i novi Predsjednik, CB Oki, te Dopredsjednik, CB Mek,  a za Tajnika izabrana je naša CB Punica.

 Isto tako u povijest ulazi i CB-noć pod maskama organizirana u Obrtničkom domu “Hunjka” na Sljemenu, 28. veljače 1998. godine. Posebno treba zahvaliti CB radio klubu Sloga i CB Mrvici, što su došli u tako velikom broju, kostimirani u odjeću  iz srednjeg vijeka.

 Na prijedlog najdraže CB Punice nedjelja koju smo odabrali kao dan okupljanja od 10 do 12 sati, je bio više nego mudar izbor. Na taj način motivirali smo CB-aše i CB-ašice da dolaze u klub, jer naš prostor je iznad same tržnice Utrine, pa se jednim udarcem mogu riješiti “dvije muhe” druženje i plac.

 Klub je uvijek bio otvoren za sve CB-aše dobre volje bez obzira na članstvo koji sa nama mogu popiti kavu, a sasvim je normalno da dođu i članovi CB radio kluba Dubrave, sa kojim rado surađujemo,

 U istom duhu i u 1999. godini, a za 2000. god. pripremaju se nove akcije, ali to ulazi u budućnost kluba.

 Prateći razvoj tehnike, a po interesu članova kluba (naročito onih mlađih), klub proširuje svoju djelatnost na Network, u punom i širem smislu te riječi, a to obuhvaća komunikaciju osim na radio CB stanicama, na PC, mobitel i ostale veze. Tako nam je novi puni naziv  CB Radio-net Klub Croaticum.

 Tako je Croaticum dočekao i ovu 2009. Godinu. U Hrvatskom Savezu CB radio klubova, koji je nekoć brojao preko tridesetak CB klubova članica, sada je lošim radom pao na ispod deset članica. Od početka ove godine je Savez je do sada sazvao dvije Skupštine. Na prvoj je Izvršni odbor trebao „rušiti“ lošeg predsjednika Saveza, a na drugoj Skupštini je predsjednik Saveza „rušio“ nesposobni Izvršni odbor. Naravno, niti jedna Skupština nije urodila plodom, pa nisu uspjeli ostvariti svoje namjere, ali su uspjeli dekretom tajnika Saveza trenutno i neopozivo iz svog članstva izbaciti CB R-net K Croaticum, jer klub nije na vrijeme platio godišnju članarinu od 200,00 kn (dvije stotine kuna) Savezu. Uplaćena članarina nije pomogla delegatima kluba da 21. 03. 2009. sazvanoj Skupštini iznese svoju strategiju za opstanak CB-a u Hrvatskoj, što im je onemogućeno na radnom skupu u Kraljevici i najzad, objasni svoj stav prema novonastaloj situaciji. Mada je klub prije pet godina napisao opširan elaborat o stanju i prijedlozima za budućnost CB-a. Ovo je citat uvodnog dijela elaborata koji je potpisao tadašnji predsjednik kluba mr.sci. Nikša C. :




"CB radio-net klub Croaticum"

 Zagreb, Barčev trg bb   

Zagreb, 10.01.2004.

 HRVATSKI SAVEZ

CB RADIO KLUBOVA

Zagreb, Dalmatinska 12

Predmet: Strategija rada i razvoja HSCB-a u 2004. godini

Odlukom izvršnog odbora naloženo je CB radio klubovima da do 17. siječnja 2004. godine u pisanom obliku iznesu svoje mišljenje o radu HSCB za 2004. godinu. Odnosno da iniciraju djelovanje samog HSCB u okolnostima kada je sve manje CB radio operatora.

  Gdje smo?

Razina aktivnosti u CB radio klubovima je niska, osim pokoji izuzetak. Članstvo je uglavnom starije i po godinama i po stažu. Novi članovi ne pristižu u klubove, a stari polako odlaze. Broj članova je sve manji, a time polako odumiru klubovi. Umjesto stotinjak članova sada se već govori od desetak članova kluba, a negdje i ispod deset.  Sa tehnološkog aspekta običnog građana i mlađe populacije na CB stanicu se gleda kao nešto zastarjelo, i ne baš "in" u odnosu na Internet i mobitele."

  Uzalud su došli delegati Croaticuma, ali su na žalost uzaludno potrošili vrijeme i put ostali delegati koji su potegnuli po lošem vremenu iz Međimurja, Dalmacije, Slavonije i Baranje do Zagreba da nazočuju ovom činu.

 Naravno, u ovoj situaciji, pred klubom Croaticum je već određen posao da klub nastavi rad u duhu CB operatera i zaboravi ovu ružnu destruktivnu epizodu kakvu CB ne pamti od prvih dana svojeg postojanja, pa se ograđuje od ovih nemilih događanja, o kojemu ne želi spominjati pojedinosti a koje su ispod nivoa CB R-net K Croaticum." 

Od toga dana je prošlo dosta vremena i događanja, da bi se krajem 2014. godine pa na dalje povijest ponovila iz istih pobuda, a to su osobni interesi, bez obzira na posljedice. Napravljen je cirkus bez presedana, bez skrupula i obraza, na štetu i stramotu još jučer najuspješnijeg kluba, koji evo traje do današnjeg dana. Tako ulazimo u posljednji kvartal 2015. godine, koji će nam ostati u ružnom sječanju sa gorkim okusom. 

Teško mi pada pisati na ovaj način nakon skoro preko pola stoljeća provedenih u "Čaroliji zvanoj CB", nakon hvalospjeva da moram pisati nešto kao nekrolog. Kada ova događanja završe, iako sam već puno puta rekao da neću više pisati o CB-u, možda ipak napišem finale ovog poglavlja da ostane kao dodatak knjizi od preko 400 stranica na kojima su dokumenti o događanjima spomenutim i u ovoj "Povijesti", kako bi mlađe generacije saznale čega se treba čuvati i grešaka koje ne smiju ponoviti, jer pametni uče na greškama drugih.

1-Mek @ 11:36 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 6, 2015

Dali ste igrali „Klotski“?  Bilo je to sredinom ili krajem osamdesetih godina. Dakle, 1985 godine, kako je to davno bilo.

Još na onom Pentiumu 286 sam igrao jednu meni najomiljeniju igru „Klotski“. Jako mi se dopala, pa ju i danas imam u sad već ne znam kojem PC-u. Još niti danas nisam savladao onu finalnu zadaću u najvišem nivou, možda je nekome od  vas to pošlo za rukom, uspio je završiti igru?

 

Meni je to bila i ostala jako draga mozgalica iz više razloga, a naj veći je je ovaj na slici. Ovo mi je moj tatek Ljubo napravio pedesetih godina, dok sam bio pučkoškolac, i danas tu uspomenu čuvam, mada neznam od kuda je tatek znal za „Klotski“…
 
 
Dali je to tatek napravil preteću od Klotskog???

Prošlo je pet godina kako sam objavio ovaj članak, pak sam danas pripovedal mojem dragom prijatelju kak sam imal inventivnoga tateka. Setil sam se jedne inovacije za koju je dobil skromnu nagradu od JŽ (Jugoslovenskih željeznica). Naime, u vagonima putničkih vlakova je čistoća u WC-u bila velik problem, a naj problematičnije su bile daske na WC školjki. rijetki su dizali dasku pri maloj nuždi pa su sve daske bile najzamazaniji dio u toj prostoriji. Tata Ljubek je na zadnji kraj daske prišrafil željeznu polugu na koju je pomoću kratkog lančića objesio olovni uteg. Na taj način se daska nakon obavljene nužde sama dizala u uspravni položaj pa nije mogla biti onečišćena od nepažljivih putnika.

Niš značajno ali jako korisno. Za kratko vrijeme nije bilo vlaka i vagona u kojemu nije bil ugrađen Ljubekov patent. Baš sam i danas ponosan na mojega tateka.

 
1-Mek @ 20:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 19, 2015
 

Ovo je moj završni tekst o CB-u koji živi kako živi, koji sam napisao na forumu Croaticuma  a ja sam se zasitio jalovih pokušaja da nešto ostavim iza sebe, jer sam shvatio da je sve manje ljudi koji to razumiju, a još manje koje to interesira.

Prilog za skupštinu HSCB-a

U materijalima za Skupštinu HSCB-a koja se održava u ožujku ove godine, nismo dobili ništa što bi se odnosilo na budućnost za rad na CB-u ili što je danas sa CB-om i što će biti sutra sa CB-om te otvorilo raspravu na tu temu, na temu budućnosti. Ovo ne govorim kao nekadašnji predsjednik i tajnik Saveza, već kao CB-aš sa skoro pola stoljeća staža u meni najdražem hobiju. Radi toga sam u nadi da ću nakon dugog vremena u ime mojeg kluba moći pokrenuti ovu temu, pripremio ovaj tekst.

Svaku priliku, a kako ne bi ovakav skup trebalo iskoristiti za ozbiljan dijalog i razmišljanja o stanju i budućnosti CB-a u Hrvatskoj i svijetu. U kratko bi se trebalo spomenuti prošlih dva desetljeća kada je CB počeo tonuti i prestao biti predmet interesa kao hobi pojedinaca i velika korist za zajednicu. Kroz otvoreni razgovor se mogu potvrditi nama svima poznate činjenice koje su nedvojbeni uzroci današnjeg stanja. Već davno ih je trebalo zauvijek otkloniti a sa njima i nastale posljedice. Nemojmo se zavaravati da je do njih teško doći jer se nalaze negdje drugdje, daleko od našeg domašaja i mogućnosti interveniranja, ne, one su tu među nama, na dohvat pogleda i ruke, samo ih treba maknuti i postaviti na pravo mjesto, kao kotačiće i dijelove u mehanizmu koji ne radi kako treba. Neispravne dijelove ukloniti i zamijeniti podesiti, podmazati, dodati energiju i usmjeriti u pravom smjeru. Mehanizam se nije pokvario sam od sebe, pa treba maknuti i onoga koji je s njime rukovao i upravljao, jer je svojom nesposobnošću i neznanjem prouzročio i svjesno prikrivao stanje da ga se na razotkrije. Za to treba znanje, stručnost i sposobnost jer su to osnovni uvjeti za uspjeh. Ako tome dodamo ljubav, inventivnost i viziju, biti ćemo bliži uspjehu i dobrom rezultatu našeg truda. Ne smije se zaboraviti da se timskim radom lakše i kvalitetnije postižu rezultati, pogotovo ako je ekipa stručno odabrana i vođena.

Stanje u Savezu

Na žalost moram zaključiti da je izgubljeno previše vremena u kojemu se CB nije profilirao prema novim tehničkim dostignućima u globalnoj komunikaciji, pa se dozvolilo da se zaboravlja kako je CB u svojem začetku bio nosioc pokreta u svijetu za slobodnu globalnu komunikaciju, koja je u kratko vrijeme preplavila naš cijeli planet. CB je opstao u svojem obliku preko pola stoljeća nakon čega počinje prije spomenuti pad. O tome je vođen razgovor sa predsjednicima Saveza zemalja članica ECBF-e, kojima se jako dopalo moje iznijeto razmišljanje o korištenju novih tehnologija i tehničkih dostignuća za CB, te je postignut dogovor da se nađemo i pripremimo temu za slijedeći kongres. U prošlih desetak godina stizale su u Savez i klubove nove ideje, prijedlozi i inicijative, koje nisu pale na plodno tlo, koje se na žalost nije znalo razumjeti, a kamoli prihvatiti i provesti. Tu su bile osobe opterećenima samim sobom i zadovoljnim statusom quo, koji će uživati plodove stare slave, jer uz nju ne treba ništa misliti, ništa raditi, a u tome su najuspješniji. Poltronski prihvaćati prijedloge koji nemaju veze sa osnovnom djelatnošću koju bi trebali širiti i podržavati. To su likovi kojima je važniji naziv ili titula, jer su zaboravili da su se deklarirali da će biti u službi nečega i nekoga, a čemu u stvari nisu dorasli. 

Ideje i podršku je trebalo potražiti od CB klubova Hrvatske, ali od dvadesetak klubova, članica ovog Saveza, danas ih imamo samo šest? Koga onda pitati nego sebe, radi čega su klubovi otišli iz Saveza i kako ih vratiti? Ako smo ostali bez njih, trebalo je odgovore potražiti od europske Federacije, ali kako ih pitati kada nije ništa prihvaćeno od pretprošlog kongresa, a za prošli, kako smo se pripremili u odnosu na započete inicijative o kojima se govorilo tijekom pretprošlog kongresa. Kako pitati nekoga sa kime smo prekinuli komunikaciju, odnosno nismo je nastavili, a Savez je trebao biti domaćin susreta i razmjene iskustava, ideja i smjernica? Dali su nam tamo još uvijek otvorena vrata jer na njihovom portalu do našeg hrvatskog barjaka o nama nema nikakvih podataka, na što sam nekoliko puta upozoravao. Za ovu skupštinu se ta tema ne spominje, ma koliko ona bila važna, a naročito za daljnji rad?

Na kraju, Izvještajna je skupština održana, na nevjerojatno grubi sam način sa puno laži i insinuacija onemogućen da u ime kluba na kraju Savezu i CB-ašima Hrvatske predložim projekt za budućnost CB-a u Hrvatskoj, pa i šire. U projektu sam predvidio realno povećanje interesa za rad na CB-u, što bi rezultiralo većem odazivu za učlanjenje novih članova u klubove i što je ne manje važno, povratak CB klubova u Savez, koji bi trebao biti nositelj projekta. Projektom sam predvidio aktivniju suradnju sa ECBF-om i nekim višim državnim institucijama, što bi u konačnici rezultiralo da se CB-u otvori realna mogućnost samofinanciranja, a sa time i materijalna neovisnost za realizaciju vlastitih aktivnosti. 

Skupština je završena, pa čak i nakon Izvještajne, održana je Izborna. Umjesto izvješća naših zastupnika koji nisu niti pitali za mišljenje članova kluba koje će zastupati na skupštini Saveza, došli su sa nevjerojatnim objedama i prvi puta u dvadeset godina postojanja kluba se prvi puta dogodila sramotna svađa, neprimjerena kulturne i civilizirane komunikacije. osjetili su se tragovi „informacija“ dobivenih od Saveza, usmjerena na moj dugogodišnji rad na CB-u. Iz cijele bujice neistina i laži, ja bih se trebao ispričati što sam doveo CBRK Croaticum prije dvadeset godina u prostor na Barčevom trgu, umjesto da održi već pripremljenu osnivačku skupštinu. Croaticum je dobio krov i postao je jedan od primjereno vodećih klubova u Hrvatskoj, iz čijih su redova dolazile velike inventivne novosti u uspješnom radu. Član tog kluba je bio u prelomnim i bremenitim vremenima tajnik, pa poslije toga predsjednik Saveza. Kada je Croaticum izbačen iz Saveza, a Savez je trebao biti izbačen iz HZTK-e, slijedi poziv predsjednika Saveza da se spasi što se spasiti može. Croaticum je vraćen u Savez, a Savez je opstao u HZTK. To sve odrađuje čovjek kojega je ekipa, četiri godine kasnije proglasila kriminalcem, neprijateljem kluba i Saveza, pa mu sada na taj način zahvaljuju za sve uspjehe koje je postigao i odradio. 

Nakon svega je ostalo da se naslućuju događanja u Kraljevici o kojima još nemamo službenih vijesti pa se ne zna, kojim će putem Savez voditi svojim planovima CB Hrvatske i u kakvu budućnost, dali se je provela kampanja ili možda tražene ponude za izbor naj odgovornijeg tijela Saveza, predsjednika i dopredsjednika Saveza, koji bi se trebao očitovati sa svojim planom ili možda već pripremljenim projektom, sa svojim viđenjem budućnosti Saveza na čije se čelo želi postaviti i koje su mu kvalitete i sposobnosti da ostvari budućnost CB-a. Dali je načinom pripreme ove Skupštine već u naprijed osiguran status quo, bez perspektive. 

Na kraju, već umoran od svega, meni preostaje jedina moguća odluka da se povučem u svoj mir, druženje sa mojim bližnjima i dobrim prijateljima, da budem u društvu koje me cijeni i za koje ću rado ostaviti i podariti im moju pažnju, poštovanje i ljubav, jer oni to zaslužuju.

Sa time bih završio moja posljednja razmišljanja na započetu temu, a po komentarima vidim da nisam dobio sugovornika, pa mi je na žalost izostala rasprava, ili bolje kazati, što sam očekivao to sam dobio.

1-Mek @ 21:34 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 7, 2014
 

  • Bok rista, di si tak dugo. Ko da se nismo vidli sto gladnih let.
  • Daj, mojne tisra. Ni prošlo par mesecof kak smo bili skup…
  • Morti imaš praf, al ak imaš, onda je to bilo lani?
  • Onda ti, stari moj, želim sretno novo leto i da nas Bog  poživi još puno let.
  • Tebi takaj moj rista. Nek nas zdravljiće posluži pak bumo zdržali dalnjih sto, a onda nek krepa kom se bude štelo.
  • U to ime si bumo spili ovu kaplicu, koja je napravljena prije osam let. Daj si ju posnifaj. Otpiram ju samo za svetečne cajte
  • Još kad si ju naleval sam taki osjetil pravu šlivu, da pravija nemre bit.
  • Benti jarca, kak dobro požirak grije i ne kuri kak oni delani giftovi.
  • Domaće je domaće, kaj bi ti na do drugo rekal…
  • Kaj god da veliš, bum ti rekal da imašpraf. Sad smo v letima kad imamo navek malo cajta i furt smo u žurbi, a da nas čuka sve slabije služi. A znaš zakaj nemamo vremena? Čist radi tog kaj furt išćemo stvari za koje smo zabravili kam smo ih deli. Onda ti se tu upetlja onaj Marfi… sa svojim pravilima…
  • Ma koji Marfi, ja nisam ni jednog takvog upoznal, komaj za njegova pravila… koja vražja pravila?
  • Jedno mu je i osnovno pravilo, da nema pravila, a sve ti ide na opak. Glih tak je i z našim sjećanjima. Znaš da je tu, na vrh jezika, al nikak da to pluneš van.
  • Ja sam pak skužil da postojiju neki okidači kaj ti vrneju već zaboravljene stvari, nekaj kaj je bilo pred puno, puno let. Evo, sad mi je pal na pamet izraz ČAGA. Kaj ti to veli?
  • Baš kak grom iz vedrog neba, baš si ga lupil kak se to samo tebi šika. Čaga vleče pojmove kak, ples, plesnajak, rok'n roll, twist, dobri komadi, dobra mjuza, radio Luxemburg… si videl jarca, kak se od jemput vadiju sjećanja?
  • Sad vidim sliku, kak sam s curicom ispred bine sindikalne zabave, na bini orkestar svira polku. Starci plešeju polku, veselo podcikujući, a curica i ja probavamo imitirati starce, primimo jen drugoga z obadve ruke oko pasa i cupkamo levo – desno, kak to delaju i naši starci… um-pa-pa… um-pa-pa… baš herzig!
  • Tak sam i ja s mojom sestričnom počel polku i valcer, a još nismo išli ni u školu. Setil sam se i ja iste slike, velike dvorane, pune ljudi. Starci su sedili za dugačkim stolovima sklepanim od foslih pokrivenih bijelim pakpapirom, a klupe su bile takaj od foslih. Prvi put sam čul i videl kak se tanca RAŠPA. Parovi se držiju  kak i za polku, al skačeju tak da izmjenjuju noge, onak lijeva napred, desna natrag, pa u skoku ih izmjeniju desnu napred, lijeva natrag… pa tak u ritmu glazbe napred, natrag, ko da đonovima rašpaš parketa. To nam se zbilljam tak dopalo da smo poklem, v dvorištu, smo se znali onak u igri uhvatiti i zarašpati… tarrrram, tarrrram, tarrrram, tararararararam…
  • To je doba kad smo u kinima gledali muzičke i revijska filmove sa Ester Wiliams ili Doris Day u filmovima Revija na vodi ili Ljubimica divljeg zapada, a da ne zabravim spomenuti Sedam nevjesta za sedmero braće. Onda sam prvi puta videl kak pjeva Tomy Steall, posle koga su nam na kino-ekrane došli Austrijanci Peter i Conie Frobers. Nismo mogli plesat kak je plesal Fred Aster sa Ginger Roberts. Kak kec na devetku nam je onda došal film Amerika noću, da smo vdli kak čagaju amer i di smo prvi put vidli The Pletters i Ray Charlesa. Oko nas su se počeli rađati
  • Onda došal rock'n roll i cha-cha, a malo poklem i twist. Da, tu smo već bili desetgodišnjaci. Zaredali su nam rođendani, pozivali smo familiju i prijatelje iz razreda. Igračke smo zamjenili gramofonima i razmjenjivali znanja u roku. Isprobavali bacanja partnerice s koljena na koljeno ili da nas preleti prek leđa iznad glave. Tu nam se nekak ubrzal razvoj?
  • Baš si frajer, kakvi razvoj? Sve je to za praf bila kopija ZAPADA. Kad se sjetim kak sam bil v prvoj ligi s mojim bjelim Leeovkama, kada je bil fora onaj kaj je imal Levis'ice ili Rifle, trapke? To se furalo mesto ajncuga, kak je ostalo i dan danas, da se ispod sakoa, bjele šulje i kravate furaju traperice.
  • Kad veliš gramofon, mam sam se sjetil da sam koncem pedesetih dobil na dar gramofon, i to ne bilo kakav, to je bil neki ruski stereo gramofon sa dva odvojena zvučnika. Evi i sad se sjetim i vidim kartonske, ovalne, zelene škatulje. I možeš si mislit, dobil sam longplejku od Bitlsof „REVOLVER“, Bog te nema rat, praf iz Londona. Kad sam ju del na gramofona a ono po sobi stereo zvuk. Melem za uha, lijevi kanal, desni kanal, balans sredina. A u onoj „Žutoj podmornici“ čuješ zvona i javljanja po cijeloj sobi, pa čak i pleg muzika se čula iz svojeg vugla. Onda sam si povečal fond gramofonskih ploća i pazil sam da na njima piše „STEREO“. Se sjetiš kak sam vas pozival kod sebe doma na slušanje stereo muzike?je nek kaj, furt sam ti visel doma, jer si imal neke singlice kaj su neki onda nepoznati sastavi za sitne peneze u tonskom studiju mogli nasnimiti, a cijena, kak i kvaliteta nisu bili Bog zna kaj.
  • Jel se sjetiš početka šezdesetih kad sam ja pristupil „Terenskoj jedinici podmlatka Crvenog križa Zagreba“?
  • Kak se nebi toga sjetil, učili ste prvu pomoć, kućnu njegu i asanacije logora. Viš kak sam zapamtil kaj si mi se onda špinčil sa posebno zbranom škvadrom, dečkih i cura, pa da si prek tri metra bil na probnome roku da te konačno primiju u svoj sastav. Kak ti je sad to palo na pamet, kakve to ima blage veze s čagom?
  • I te kak ima veze, velike veze. Da, ni se je moglo samo tak postati članom TJ, bilo je dost uvjeta koje si moral zadovoljiti, pa čak i uvjet da ti starci dozvoliju odlaske na logorovanja i akcije, a da ti članstvo ne utjeće na ocjene u školi. Mi smo ti imali naše prostorije, kaj smo onda zvali „Baza“ u Mihanovićevoj iza zgrade Zdravstvenog osiguranja i kodvora u onoj drvenoj baraci do kolodvora, a u desnoj je bilo i do danas ostalo prihvatilišče Crvenog križa. Dakle tu smo se nalazili, slušali predavanja, održavali sastanke i dogovarali buduće „akcije“. Joj, ti naši sastanci su u ona vremena bili praf demokratski, po regulama koje ni poznala ni jedno udruženje ili klub u Zagrebu i još širjoj okolici. Svaki put prije sastanka smo izabrali predsjedavajučega i on bi vodil sastanak, daval i oduzimal riječ, a sam nije smel radi objektivnosti vođenja sastanka tog dana diskutirati…
  • Ja ti još navek u tome ne vidim baš nikakve veze s čagom?
  • Ma čekaj malo, to je baš interesantno za prisjetiti se i spomenuti kak je to bilo. Posle svakog službenog djela sastanka, raskrčili su se stolci, postavil se gramofon da si malo počagamo. Kak smo bili dobra i iznad svega složna klapa, čaga se koristila za poduku slabijim čagerima ili čagericama, a dost se vremena potrajbalo na uvježbavanju koraka, figura i bacanja u roku. Nemrem ti reči zakaj, al mi se pri ovim sjećanjima furt vrti ondašnji šlager „One Way Ticket“ i nemrem se sjetiti ko ga je onda pjeval? Kada smo učili cha-cha, danima se vrtile dvije singlice „Particia“ i „Perfidia“. Već su neki poraplali na prve taktove… ali smo svi dobro znali onaj „ravni“ korak tog plesa, a još bolje onaj drugi „pijani“. Svaku smo prigodu koristili di se moglo čagati, pak smo bili još simpatičniji društvima u kojima smo se kretali ili s kojima smo skupa bili na logoru ili na akcijama. Ak bi se našli negdje di ni bilo struje i glazbe, negdi na planini ili kampu, dolazile bi naše gitare u funkciju, naši najčešći svirci braco i moja malenkost, pa bi cijeli dom čagal i popeval.
  • Zbilja ste bili prava škvadra, nemreš vjerovat. Bil sam samo jenput z vama, al to nije nikaj prema onome kaj si mi spripovedal, a mogu si zamislit kak ste bili u svakodnevnici. Je praf veliš, to su bila vremena rađanja vokalno instrumentalnih sastava, ili ti VIS-ova, kaj su nicali kak glive poklem kiše. Sad sam se sjetil kad smo skup išli na čage u negdašnje mjesne zajednice i plesnjake. Tak smo najčešće hodali na Ribičiju di su u to doba svirali „Globusi“ a pjeval je Alac (Emir Altić). Ti si svako malo znal biti na bini, zeti na kratko bajs ili đitru. Ono kaj mi se je najviše dopalo kada si začagal s našom susjedom, kaj smo ju zvali Cvrčak, iz Medvedgradske. Još mi ni danas nije klar, jeste li vi onda hodali ili ne, ali ste bili jako dobar par. Baš je bila dobar komad, ona njezina crna kratka kosa, dobra figura i iznad svega iskričav veseli pogled, da velim kak je dobru capu imala. Začagali ste rock'n role, kak navek, odmh ispred bine i orkestra. Tak ste se rashitali, kak se to i šika. Bili ste složni i uigrani kaj se rijetko vidilo. Pasali ste si kak ruka i rukavica. Ostal mi je u sjećanju i sad ga vidim, njezin koraku natrag, pri čemu je vragolasto zakružila kolenom, a ti si ju vodil tak ko da ste skup rođeni, plesali ste s dušom i tijelom. Najenput, kada su frajeri uočili kaj vi to delate na plesnom podiju, su prestali čagat i formirali široki krug oko vas dvoje i pljeskom vam podržavali ritam. Vi ste se niste dali zbuniti, neg ste čagom popunili prostor u krugu, u koji je s mikrofonom z bine skočil Alac, čagal je i pjeval dok ste vi čagali oko njega i to je bila kulminacija na plesnjaku na Ribnjaku, da mi se činilo da vam cijela dvorana plješće. Tak nekaj nis nigdar videl nit sam od ikog čul da se takaj nekaj takvog dogodilo. Kak ste bili pravi…
  • Daj stani, buš mi suzu  nateral na oko, kak si to spripovedal. Znaš, i ja se često toga sjetim, pak mi je toplije pri hercu, ali kaj se tu more, od tada je prošlo zbiljam puno let, bolje da ne velim kolko, bi grdo zvučalo. Još mi je sad došlo u sjećanje, da je onda Alac bil prvi koji je u našem podneblju zaurlal onu od Čelentana „Ventiquattromila baci“ i postal naš prvi „urlator“. Ko se nebi rad setil tak lijepih dana.
  • Znam da si navek govoril da je čaga nekaj kaj stvara plesni par. Skupa ga kreiraju, dograđuju, pa se i u njihovom plesu vidi da nekaj ima među njima. Moraju se i dobro razmeti, skužiti svaki pokret i stisak ruke, kak da si govoriju kaj ide slijedeće, koji je slijedeći potez.
  • Zbilja je tak. Nekaj let prije ovoga na ribnjaku sam hodal s Dunjom. Bila je to krasna adolescentska velika ljubav. Baš smo se imali rad, kaj je je. Ona je pohađala satove baleta na gornjem gradu a i prirodno je bila nadarena i muzikalna, da o ritmu ne govorim. Ona je bila moja Audrey Hepburn, baš po svemu, ko da su si bile u rodu, slika i prilika. Fantastično smo se slagali u plesu, a svi u škvadri su znali da smo si više od „tihe patnje“. Često smo se nalazili na rođendanima i ljetnim žurkama kaj su se za ljetne ferije priređivali u jenom dvorištu na Medvešćaku prije Zvezde, nekak kraj Svibovec stuba, kolko bi se sjetil. Sve nam je dobro išlo u čagi, a najviše laganice. Tu smo sljubljeni čagali kak rijetko tko, a kad su Fraternity Brothers zapjevali „Passion flower“, radi nas se gasilo svijetlo, kak ti za našu intimu. Da ne veli ma sam svaki put, kad bi došal do nje, obavezno odslušal njezinu svirku na glasoviru „Für Elise“ od Bethovena. Moreš si zamislit kak smo bili sentiš, pa ko se toga nebi sjetil. I kak to biva, razišli smo se, da bi se opet sastali posle nekaj let, kad je jednom prilikom rekla du, moreš si to zamislit, došla do mene doma, kaj se nigdar ni prije dogodilo. Nije bitan povod, ali dok sam čekal da dojde, zel sam đitru, složil i odsviral „Za Elisu“. Nakon dost vremena, prvi sam joj puta to ja odsviral. Kako god je dirljivo to sjećanje bilo, više nismo bili zaljubljeni pubertetlije, pa smo ostali dobri prijatelji, koje je život sve više udaljaval da danas ne znam di je i kak je?
  • Viš kam nas je čaga odfurala? Al kad malo boljše pogledaš, kaj nije fora?
1-Mek @ 21:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 30, 2013



Toliko sam slušao o čudesnoj crkvi u istarskom gradiću Vodnjan. Ta je crkva, kako kažu,  građena od  1760. do 1800. godine prema modelu crkve sv. Petra u Veneciji, a projekt je bio vrijedan 13.000 zlatnih dukata, što u ono vrijeme nije bilo malo. Tako je prije 213 godina dovršena Crkva svetog Blaža sa najvišim zvonikom u cijeloj Istri.

 

62 metra visoki toranj nije jedina značajka kojom se Vodnjani diče, u njoj su pohranjene relikvije koje su 1818. godine prenesene iz Venecije, da budu sklonjene u strahu od Francuza. Danas je to zavidno velika zbirka od 730 verificiranih sakralnih relikvija i umjetničkih djela. O njima sam dosta čuo i pročitao. Nova elektronska i informatička tehnologija nam zaista omogućava pristup do jučer nedostupnim spoznajama i vrijednostima.



Slika sa www.istra.net.hr

Od svega sam bio najviše očaran informacijom da su tu izložene mumije, koje svojim postojanjem ruše znanstvena tumačenja. Pročitao sam članke o istima, a najkraća informacija sa ilustracijama mi je bila na portalu istra.net. U mojim krugovima, familije i  prijatelja smo više puta proveli raspravu o tome, nakon čega sam ja zaključio da se ovdje barata neprikladno terminologijom, jer sam osjetio uzvišenost i veći značaj, pa stoga ne mogu prihvatiti naziv da su to „mumije“, već njihovi Corpi Santi „Sveti posmrtni ostaci“ (pritisni link), koji nam govore da je njihov život i žrtva rezultirao čudom koje danas gledamo i više od toga, možemo osjetiti njihovo djelovanje. To nam pak svjedoče iskazi posjetitelja koji su ih došli samo vidjeti ili su im se došli pokloniti i odati počast svojom dušom i vjerovanjem. Neki su od njih padali u čudna raspoloženja, stanja i razmišljanja, osjetili su toplinu, hladnoću, znojili se, tresli, padali, a neki izlazili sa  čudnim promjenama, pa sve do zdravstvenih olakšanja i izlječenja.

Dakle, osobe kao što su: Leon Bembo, koji je umro 1188. godine. Iz podataka o njemu čitamo da je rodom iz Venecije, obnašao je dužnost kapelana na duždevu dvoru. Pred kraj života nastanjuje se kao pustinjak na otočiću Sv. Servolo. U Veneciji mu je podignut jedan od najraskošnijih oltara. Dvadeset dvije godine nakon njegove smrti nad grobom je progledala slijepa djevojka Katarina Franconellis. Ozdravljenja su se i dalje nastavljala te je na koncu tijelo ekshumirano. I svi nazočni uvelike su se iznenadili, ekshumirano je tijelo potpuno sačuvano, kao što je uostalom i danas.

Ivan Olinije smatran je svecem još za života. I on je rodom iz Venecije. Za njegova je župnikovanja Veneciju pustošila kuga. Na veliko je čuđenje po okuženim ulicama posluživao umiruće. Zvali su ga »živuće čudo«. Preživio je kugu i umro u 85. godini, umro je 1300. godine, a ekshumiran je 1389., također zbog nekoliko čudesnih ozdravljenja. Otkopano je tijelo posve sačuvano, sa podignutom desnom rukom.

Nikoloza Bursa (stisni link) živjela je u benediktinskom samostanu sv. Servola kraj Venecije. Zapisano je da je molitvom i znakom križa liječila bolesne. Kao poglavarica samostana zatečena je mnogo puta u levitaciji za vrijeme molitve. Tako je ostajala satima u čudesnom svjetlu. Unaprijed je vidjela dan svoje smrti, 23. travnja 1512., što je i objavila sestrama. Njeno tijelo je iskopano 14 godina poslije i opet zbog ozdravljenja. Priča kaže da se prilikom otvaranja groba širio predivan miris (generacija koja gleda u CSI teško će to dočarati, ali ipak...). Bioenergetičari su utvrdili da iz njezinog tijela zrači bioenergija u promjeru od 32 metra.

Ovo je samo jedan dio mnogih interesa u mojem životu. Moja znatiželjna narav me je vodila od malih nogu do danas kroz život širom otvorenih očiju i širokim pogledom na sve što me okruživalo i kroz što sam prolazio. Dosta vremena mi je trebalo da ostvarim svoju želju i odem u Vodnjan, a sada, post visitans, mi je trebalo vrijeme da posložim misli i utiske, sredim emocije, kako bih mogao sa svima vama podijeliti ove retke.

 

U sve više poznatoj ljepoti Istre, Vodnjan je jedan od dragocjenih dragulja u istarskoj kruni. Turizam je mlađa djelatnost tog gradića, što je vidljivo po svježe obnovljenim i ukrašenim fasadama u centralnom trgu, a nedaleko od njega se nebu pod oblake uzdiže visoki toranj zvonika Crkve svetoga Blaža. Slika govori više nego tisuće riječi, pa vam je donosim kao bi se uvjerili kako ljepota arhitekture malog trga pompozno navješćuje uzvišenosti sadržaja koji se krije iza ulaza u Dom Božji. Ispred crkve, desno od velikih izrezbarenih ulaznih vrata, tekst na velikom bijelom panou poziva: ZBIRKA SAKRALNE UMJETNOSTI, ŽUPNE CRKVE SVETOG BLAŽA - VODNJAN, UTEMELJENE 20. XII I984.

Iza tih vratiju, malo predvorje prije samog ulaska u prostor crkve. Tu nas dočekuje lijepi crveni pano sa amblemom Crkve sv. Blaža, ispod kojega stoji napis na više jezika: BOG HOĆE SVAKOME PREMA, NJEGOVIM DJELOVANJIMA DATI ŽIVOT VJEČNI. Nakon toga ulazim u crkvu i pozdravim Boga svevišnjega križem posvećenim svetom vodom, začuđen što vidim svega par posjetitelja u klupama prema Oltaru. Osupnut ljepotom centralnog prolaza prema Oltaru i prekrasne dvije lađe. Iz vizualne jednostavnosti arhitektonske izvedbe kolona i lukova zračila je sveta uzvišenost ambijenta. Podignuo sam aparat i slikao kako bih mogao ponijeti uspomenu na tu ljepotu koja mi je ispunjavala dušu.

 

Odjednom mi pristupi, niti sam me znam od kuda, srednjovječni gospodin s naočalama i kaže mi: „Ako imate imalo poštenja, dostojanstva i … (ne sjećam se što mi je sve nabrojao), izbrisat ćete sve ovo što ste snimili. Što mislite što bi bilo kada bi svi ovako slikali…“ kao gromom ošinut pogledao sam tog gospodina, onako zbunjen, preneražen, s osjećajem kao da sam upravo zatečen u velikoj krađi, prekršaju, da sam počinio neku sablazan u Svetom domu? Prvi puta u mojem već dugom životu, u mojoj šezdesetdevetoj godini, prekorava me se kao neotesanog balavca, a time se od jednom ruše svi moji osjećaji vjere i uzvišenosti moje nakane da posjetim ovaj Dom. Nemam blage riječi da opišem što sam tog trenutka osjećao. Na sreću, pokraj mene je bila moja supruga i smirila me riječima: „Nismo po to došli ovamo… idemo dalje.“

 

Otišli smo lijevo od Oltara gdje je bio postavljen dugački stol pun prospekata, suvenira i ne znam čega je sve tamo bilo. Tu nas je dočekao isti gospodin za kojega sam mislio da je turistički djelatnik ili čuvar službe sigurnosti, koji mi je na upit da želim pogledati izložene Svetosti pokazao cjenik sa za mene previsokim cijenama za moj penzionerski džep, što sam, naprežući se da budem pristojan nakon prvog našeg susreta, gospodinu s naočalama objasnio. Od njegovih tumačenja cijena sam jedino mogao shvatiti i zapamtiti da su cijene od 70.00 kn, 50,00 kn i 35,00 kn po osobi, za mene ličile na neprimjerenu licitaciju, na koju sam se okrenuo i ponovno iznenađen, jadan, bijesan u svojoj nemoći izašao sav razočaran iz Crkve sv. Blaža, riješen da se tamo ne vraćam.




 Racio moje supruge i njezina empatija su dobro znali što se u meni zbiva u šetnji po Vodnjanu bez riječi i daljnjeg komentara. Ipak je uspjela probiti tu šutnju s argumentom, da smo potegnuli taj put u namjeri da se poklonimo Svetim ostacima onih koji su za našu vjeru i vjerovanje služili u odricanju i položili svoje živote. Moja supruga zna da kod sebe nemamo dovoljno novca da platimo naš ulaz, potražit ćemo banku ili bankomat da podignemo novac i da se vratimo, jer smo planirali poći prema Mednjanu, do crkve sv. Foške i na kraju otići u Katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pulu.

Na povratku u Crkvu, dočekao nas je simpatični mladi svećenik sa kojim sam kratko prokomentirao što mi se dogodilo, uz moju ispriku za mojom iskrenošću u iskazivanju sa čime sam povrijeđen kao vjernik i kao čovjek koji bez obzira na svoje godine, svakog dana učvršćuje svoju vjeru i visoko cijeni tradicije i ostavštine iz davnih doba. Platio sam ulaz 50,00 kn po osobi i krenuli smo u razgledavanje. Povrijeđen osjećajem krivnje da sam povrijedio Svetinje kojima sam se došao pokloniti i odati im moje poštovanje za njihovu žrtvu koju su nam dali, a jedina naknada im je bilo natprirodno čudo kojim su opstali da nam svjedoče i svojim zračenjem da nam dopru do naših duša da ih osjetimo čak do izlječenja. A ja sam došao u Sveti dom kao u cirkus, kao u nedoličnu kuću da platim njihovo pokazivanje obezvrijedim, profaniram i prostituiram. Moj grijeh je bio što sam svjestan toga pristao da u tome sudjelujem. Već takva spoznaja mi je uništila doživljaj u razgledanju Svetih relikvija i moči, a naj više kada sam ušao u prostor sa staklenim kutijama u kojima su bili izloženi Sveti posmrtni ostaci osoba koji tako nešto nisu zaslužili. Po završetku posjete prostorije sa Svetim tijelima mučenika, zatražio sam i dobio račun za naš plaćeni ulazak na izložbu, koji je iznosio 100,00 kn, jer nisam sam sebi mogao vjerovati da je to istina. Sve isprike mladog svećenika nisu promijenile moja razmišljanja. Tada je naišao župnik Crkve, sv. Blaža, isti onaj gospodin s naočalama, kojega smo susreli u prvom dolasku. Njegov mlađi kolega ga je u kratko upoznao o čemu smo razgovarali, na što nas je pozvao u sakristiju da ne razgovaramo na izlazu iz crkve.




Nakon što sam mu ponovio svoja razmišljanja i osjećaje, uljudno me upitao  da što ja želim da mi on na to kaže? Održavanje i skrb svega izloženog iziskuje velika sredstva, koja crkva nema, pa niti sredstva od Ministarstva kulture su kap u moru potreba… Odgovorio sam mu da me ne interesira tehnička i financijska stanja i situacije pa ne očekujem i ne tražim od njega ništa, osim što sam osjetio potrebu da poučen mojom vjerom i vjerovanjem da ovdje i pred Bogom moram iskreno govoriti, pa sve što sam rekao, neka bude moja ispovijest i olakšanje moje duše i savjesti, kao niti to da bi netko od nazočnih htio zatvoriti izložbu kao mogućnost daljnjih posjeta u budućnosti. Zahvalio sam se na strpljenju što sam saslušan i usrdno zatražio ispriku radi oduzetog im vremena. Otišli smo kući s gorčinom u srcu i ustima, koju i danas osjećam kada vam o tome pišem.




(Više ilustracija se može vidjeti na internetu, a šetnju po cijeloj crkvi sv. Blaža na ovom linku.

1-Mek @ 19:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 30, 2013

Nakon dugog i mučnog puta smo najzad dočekali ostvarenje naših snova i stremljenja. Koliko ljudi – toliko čudi, rekli su naši stari, pa isto tako svatko od nas na svoj način gleda na ulazak Hrvatske u EU. Sada, kad smo tu pred vratima i trebamo učiniti samo jedan korak i… evo nas u Uniji. Danas legnemo i zaspimo u našoj Hrvatskoj, a u jutro se budimo i dižemo u Europsku Uniju. I što se događa? Isto sunce sije, isti zrak dišemo, iste susjede u istom kvartu susrećemo. Danas, kao i jučer. Ista svakodnevnica, ako ništa drugo, barem na prvi pogled. Isti likovi nam vode državu, isti problemi nas muče. Nema Unija čarobni štapić da sve promijeni i muke krpom izbiše. I dalje će sve zavisiti o nama da se promijenimo prema novim regulama koje će nas već u prvim koracima zapljusnuti i početi mijenjati naš mentalni sklop, koji vučemo od bivšeg sistema iz kojega smo nedavno izašli. Zapravo, neće biti sve baš tako jednostavno i što je najsigurnije, da neće poteći med i mlijeko.

To me podsjetilo na početak devedesetih godina na jedan pokret koji je kod nas došao prije više od pola stoljeća. Počeli smo komunicirati preko malih kratkovalnih radio stanica na 27MHz koji se u svijetu zvao „Civilni band“ (CB) ili u naše prijevodu „Građanski opseg“. Kao poplava prekrio je cijeli prostor bivše federacije u kojoj smo živjeli.

 Kako su korisnici CB postaja osnovali klubove tako je među njima nastala želja o osnivanju krovne organizacije CB-a na području Hrvatske. Tako je tadašnji CB klub Dubrava iz Zagreba 1989. godine, pokrenuo inicijativu o osnivanju Saveza CB radioklubova Hrvatske. Sastanak predstavnika klubova održan je 27.5.1989. godine. Sastanku su prisustvovali predstavnici slijedećih klubova i sekcija: CB klub Bjelovar, CB klub Dubrava, CB klub Sloga Varaždin, CB klub Lipa Donja Stubica, CB klub Zabok iz Zaboka, CB klub Slavonski Brod iz Slavonskog Broda, CB klub Osijek iz Osijeka, CB klub Donat Zadar, CB klub Delfin Rijeka, CB sekcija Požega iz Požege, CB sekcija Elita Novi Marof, CB sekcija Oro Oroslavlje.

Na inicijativnom sastanku donijeta je odluka da CB klub Dubrava izvrši sve pripreme za osnivanje Saveza, dostavi na uvid svim klubovima nacrt Statuta budućeg Saveza. Odgovor sa podrškom osnivanja Saveza poslalo je samo 7 klubova što u to vrijeme nije bilo brojčano dovoljno za osnivanje Saveza.


 Članovi CB kluba Opatija zahvaljujući svojem prijateljskom klubu Venezia-Mestre iz Italije prisustvovali su kongresu E.C.B.F.-a 13-14.10.1990. godine, u Mađarskoj gdje su kao jedini klub primljeni u Evropsku federaciju kao predstavnik tadašnje Jugoslavije.

Nakon toga nastalo je zatišje zbog domovinskog rata sve do 1994. godine, kada CB klub Opatija na čelu sa pokojnim predsjednikom Branimirom Vlahovićem pokreće aktivnosti u Udruženju.

Krajem 1994. godine održana je Skupština Udruženja na kojoj je donijeta odluka da se Udruženje Preimenuje u „Hrvatski Savez CB radioklubova“ te da se krene sa pregovorima sa Hrvatskom zajednicom tehničke kulture za prijem u članstvo. Pokrenute su određene radnje podnijet je zahtjev za prijem u HZTK-a. Bilo je velikog otpora kod pojedinih članica HZTK-a, međutim 1995. godine, Hrvatski savez CB radio klubova postaje članicom HZTK-a sa sjedištem Saveza u Dalmatinskoj 12.

Pitate se, zašto sada pišem o CB-u, o kojemu sam već toliki pisao? Kakve to ima veze sa ulaskom RH u EU? Mene je to jako podsjetilo da je taj pokret prije nego smo sanjali o Uniji, u Europi se osnovala i ustoličila inicijativom Talijana, Europska CB Federacija.

 2000. godine HSCB je pozvan na kongres ECBF-e u Pariz. Na kongres odlaze predsjednik Saveza Ž. Vujanović - Zurl i mr. ecc. sci Nikša Crljen, rizničar Saveza.



Svojim uspješnim nastupom na kongresu je ponuđeno HSCB-u da Hrvatska bude zemlja domaćin slijedeće konferencije ECBF-e, što se na žalost, radi već spomenutih ratnih okolnosti nije realiziralo, ali su ostala dugogodišnja prijateljstva i kontakti sa mnogim članicama Federacije. Nakon kratkog zatišja i prkida u radu obnovljene su međunarodne veze, našao sam se sa prijateljima iz ECBF-e uz veliko priznanje od njih, što su mi omogućili da im dođem na XIII. Kongres u Brisel o njihovom trošku, jer je ECBF primljen u europski parlament, pa smo i tamo zastupljeni.



Usvojene su neke naše inicijative iako je tema kongresa bila usmjerena na druge prioritete. 2011. god. smo trebali biti domaćini predsjednicima CB Saveza zemalja Europe, gdje bi se konačno dogovorili o zajedničkom usklađivanju CB regulativa za sve članice Europske unije.




Pa što da onda kažem o ulasku u Uniju? Zacijelo je za mene jedina razlika u tome što idem u Uniju iz zemlje koja je upravo ušla tamo gdje sam je već davno predstavljao. Jedino što ću sada granicu proći bez zaustavljanja i kontrole. Uf, koje li promjene, ali je lijepo sjetiti se i prošlih vremena.




 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Europa, dobro jutro ti želim i da ti 28. zvijezdica bude najsjajnija!

1-Mek @ 20:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 16, 2013


Kak volim moj grad

  • Pa di si se del, kam si se fteknul? Kaj si bil u frentu? Jenput sam došal tu mam vizavi tvoje kuće, a tebe ni u talonu?
  • Kaj pripovedaš, kakav frent, ni to više za mene. Kaj se giftaš kaj me nisi našel, a mogal si se baš najavit.
  • Baš si frajer, da ti se najavim. Njofra me del u auto i zel sa sobom da mu pomognem kod njegove male kaj se doselila tu prek Save zrihtat neke stvari po stanu. Raspal se fasung na lusteru, štekdozu je ščupala iz zida, a sifoni su se zaštopali u badecimeru i takaj ispod lavaboa u kuhinji.
  • Kaj nisi i njega dopelal da se vidimo?
  • Taki bu me nazval, čim joj zašrafi biglbret, jer se sav razlohal, neg di si pa ti bil? Nekak mi ponucano zgledaš, baš mi nisi nekak pravi…
  • Ma kaj da ti velim? Otišli smo prek u grad, na Gornji grad. Tam se mlađarija oblekla u stare klajde i ajncuge i zeli uloge naših starih poznatih faca iz povijesti Zagreba. Tu smo na samom ulasu u Gornji grad kod Kamenitih vrata sreli Doru Krupićevu i odabranika srca njezinoga Pavla Gregorijanca. Tak su mi bili herzig u toj obleki, a ona sa škrinjcom u rukama, da sam se mam setil na svoja pisanja sjećanja iz mog življenja, di sam dost toga spomenul iz starih cajta. Znaš da sam navek volil naše tradicije da me susret i razgovor z njima tak pehnul v srce i ganul do suza. Mam sam ih poslikal, da viš kak su slatki. Poklem sam prešel na Markov trg a tam čuda neviđena, od stare zagrebačke aristokracije, do pandura, poštara, prodavalca peska belega, pa sve poznate ličnosti, Zagorka, Šenoa, Matoš i tak redom, do starih vitezof, evo ti ih na fotki, pa gleč. Pripovjedaju prolaznikima pa čak i na njihovim jezikima, kaj me još više oduševilo. Tak treba pokazati svetu i okolici kaj smo mi negdar bili i kak njegujemo našu bogatu prošlost. Ja bi napravil kak u Japanu, da sve kaj prezentira prošlost i tradicije ide u red spomeničke kulture i maksimalno bi ju financijski poduprl. Znaš rista, vkerujem da buju i ovi gosti našega grada imali kaj doma ispripovedati, a kak je navek bilo da se dobri glas na daleko čuje. Još da je vugnuti one vandalizme po fasadama i novoizgrađene rugobe kaj narušavaju našu pravu sliku kulture. Ti velim, zna se ko je to delal s namjerom da se zbriše sve kaj je Hrvatsko. Lopine kod nas trošiju našu kintu kak pijani miljarderi, a sve protiv naših interesa. Sav se narogušim kad se na to sjetim.
  • Rista, baš si huncut stari, mogu si mislit kak ti je bilo guba tam među njima, našal si se na svojem terenu, po svemu, ot kvarta di smo odrasli do tvoje opčinjenosti s našom tradicijom, kaj si nam furt pripovedal, kak i o nastojanjima da se vrneju sjećanja na naše vurcle od kud smo zrasli i vrne ljubav prema pripadnosti gradu i Hrvatskoj, kaj su nam je fest zatirali, kaj i danas delaju… navek se sjetim kaj si pripovedal o Medvedgradu, kak Oltaru Hrvatstva… al mi još nikak ni jasno zakaj ti je nos kak puranu, vidim da te nekaj gifta… dobro te poznam da morem videti na tebi da nekaj ne štima…
  • Još se nisam povrnul od šoka… kak da ti to velim a da ne pozdimpi… prvo kaj se u gradu održaval nekakav prajd pederov i lezbača. Ta šaka jada kaj ih niko niš nije pital ni diral dok nas nisu počeli silovati svojim ponašanjem i uvjeravati nas da su oni obespravljena manjina… koga manjina ili manjina čega… **!#&!!! &%$**##$%&&/!!!... kaj si oni misliju… vrag im kosti nosil  **!!%&# #&&“?***!… oni bi se deli u ustav a onu nakaradu svojih veza nazvali brakom, kak moreju dirati svetinju iz koje su se i oni zlegli, jer ih nisu pederi napravili oplodnjom anusa… Bog mi grehe prosti, al nebum više o tome… Još me je više raspanjalo kad sam čul da su skinuli naziv Miškecovog prolaza i vrnuli sestre Baković nazaj… jako su nas zadužile svojom ostavštinom u radničkom pokretu… Pa kaj su one nekaj više od mojeg vujca kaj je bil takaj u radničkom pokretu, zagrebačkoj ilegali sa svim poznatim u pokretu pa sve do Tita i tak dalše, makar toga ima još šuno o njemu, pak on nema svoju ulicu ili trg. Ljudi su odlučili da taj prolaz nazoveju po bokcu Miškecu, čiji spomen svakog Purgera i Zagrepčanca vrne u dane kada je on bil u Balkan kinu dio naših svakodnevnica, kojih se rajše prisjetimo nego nekog komunizma… da im vrag i pas **?$&%$#%$“$%$#%&&!!!..  
  • Daj se smiri, buš i mene zavužgal. Poznam te od malih nogu da nisi baš preveć fin al te nigdar nisam čul da tak grdo šinfaš kak kočijaš, zbiljam su te fest drmnuli, al pusti sad to. Ove slike su mi tak drage da ti nemrem reč i žal mi je da nisam bil s tobom, ali iduću subotu bum i ja na Gornjem gradu da si ih pogledam, al bum sa sobom zel i moju klinčadiju, da si i oni malo z njima popripovedaju.
  • U pravu si, zbilja sam zgubil živce kaj nam sve delaju, a imamo tak pametnu mladost oko sebe, samo im trebamo dati lufta i mogučnosti da se istakneju i da prekineju neke negativne ostavštine bivših vremena, već zutra bumo ušli u EU, al nek to bu u šlifu po kojemu smo bili navek prepoznati i hvaljeni po cijelom svijetu. Da znaš, podržal bum ovu ekipu s mojim sjećanjima i s mojom ljubavi spram tradiciji koju tak imam rad i na koju sam ponosan. Kad sam videl kaj delaju ovi mladi, nemam riječi da izrazim moje simpatije prema njima. Ja bi ih zbilja volil videti svaki dan među zidovima Gornjeg grada da zbudiju simpatije gostiju i preodgojiju dotepence koji nisu svijesni u koju su sredinu došli živeti, a ne kaj sam videl v tramvaju kad sam išal u grad, malu balavu frajlu, kak sedi s obje noge zvinute pod rit i maže sjedalicu di bu neko sjel s svojom klajdom ili ajncugom. Skinula je noge na naše upozorenje uz vidljivo čuđenje, kak smo se mi fosili drznuli narušiti njezinu kulturnu komociju u javnom prevozu, pa da nebi poraplal na to? Al nebum dalje kvaril tak lijepu sliku sa susreta na Gornjem gradu.
  • Znaš kaj rista, takvog te volim, nisi ti kakav god frajer, zato si i jesmo kompe od djetinjstva do navek, ke ne?
  • Ajmo nazvat Njofru, morti treba našu pomoć, da mu pomognemo pe se vrnemo pogledat ove fotke kaj hraniju dušu… jer poklem smo sleli na Štrosu, al' to ti je druga prića ili glih tak nastavak ove… ima se o tome još puno ljepoga za povedati…
1-Mek @ 16:01 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, lipanj 11, 2013
-          Baš ti je fora kaj si se sjetil da dojdemo sim. Tebi čuka još uvjek dobro dela. Furt si berajt bil i buš takaj ostal.

-          Moj ne tisra, moj rista. Jel ti klar da me tu ni bilo više od pol stoljeća?

-          Kaj si ti tak star, ko bi ti rekal.

-          Pak se vidi da sam se jedva popel tih par metrov uz brdo, još k tome, bez štengi i gelendera…

-          Da nastavimo ovak prek vrta do Jurjevske, ja bi krepal.

-          Onda si bumo sjeli tu pod staru dunju. Kak mi zgleda, tu već jako dugo ni nikoga bilo.

-          Je, baš tak. Pak se tu više ne vidi mjesto di smo kurili vatru. Naši su nas starci imali na oku z balkonof i bilo im je drago kaj smo tu i da se ne potekamo po gradu kak uličari ili ne švercamo duge pred nekim kinom.

-          Baš se pitam, jel neko real današnjim klincima kak je fina dunja s ovog stabla, friško ubrana, napiknuta na šibu i spečena na žaru?

-          Joj, benti jarca, kak je to šmekalo, onak vruča, slatka, kak da ju sad klopam, sline mi curiju, samo kaj sam se sjetil…

-          Daj slindravac stari, nigdar ti nebum zabravil kak si mi stisnul onak mehku slatku dunju na facu, dobro da se nis' sfuril. Pun bi je bil nos slatkog pekmeza od dunje, a onak s prstom sam ga skidal s face, kaj se nisam imal di oprat…

-          Bar si imal ispriku kaj si moraš kopati nos, ha ha ha…

-          Huncut jedan, da sam se otišal doma oprat, više nebi mogal van.

-          Baš su to bili lepi cajti…

-          Zbiljam smo se svi skupa dobro slagali. Svi iz zgrade smo se znali skupiti u jesen kad bi šlive pozrelile. Pobrali smo ih i nosili na ono malo usko zbetonirano dvorište uz zgradu, a tam su bili ripremljeni vandli za pranje veša, uz škarpu prema bregu. Znali su biti puni šliva i dunja.

-          Onda su sve to podjelili na deset jenakih hrpa, za svaki stan, za svaku familiju jednaki dio, kaj bi si kuhali pekmeza…

-          Pak je netko čak i vagu donesel.

-          A bilo je i toga da se nekom ni kuhal pekmez pak je svoju hrpu dal drugome, a za to bi dobil koju flašu pekmeza.

-          Jel se sjetiš kak je cijela kuća mrišala na kuhane šljive.

-          Kak se niko ni setil speči šljoku?

-          Baš su bili dani spomena vredni. Šteta kaj se danas više tak ne živi, bar sam tak nekak steknul šulius da ni kak je negdar bilo.

-          Viš, tam desno, još je ostal negdašnji atelje onog kipara Miletića… ili kak se već zval…

-          Je, za mene je rekal da sam njegov učenik. Atelje mu je bil pun figura, reljefa, bista, kaj je on napravil za poznate i mnaje poznate ljude. Puno mi je pokazival kak se delaju figure, pa sam i ja dobil grudu gline da bi napravil medveda kaj u njuški drži uspravljenu sviječu… i često sam odlazil k njemu, pa sm modeliral nele sitnice i figurice…

-          Kaj ste si tak dobri bili?

-          Prokužil je on da imam dara i štel je nekaj napraviti, za kaj moji starci nisu imali na pameti, ali to je duga priča…

-          Dobar je dio i ja znam, pa smo odrasli skup…

-          Jenput me otpelal u veliki atelje kod kipara Augustinčića. Baš je delal konjanika Haila Selasija. I danas se sjetim kak je to velika skulptura bila, nekaj kaj se ne zaboravlja. Pital je Miletića, da ko sam mu ja? Na to mu on veli da sam ja njegov učenik i pri tome me onak zaštitnički stisne sebi, kaj se ja nebi prestrašil umjetnika s bradicom. Veliki majstor, to sam saznal tek puno let kesnejše, čučne kraj mene, pogleda me u oči i pita: Kak ti se dopada ova velika figura? Ja sam puknul kak s topa: Fest mi se dopada, ali ovaj konj nije živ. Majstor me pošmajhlal po glavi i onak čučeći se okrene prema konju, veli da sam tak prokleto u pravu, ta konj zbilja ne živi i ustajući se ponovi da je zbilja mrtav. Onda se obratil mojem učitelju: Znaš Štef, ovaj ti je učenik zbilja dobar, što više, jako dobar i iskren… moral bum poraditi na tomu da konj oživi.

-          Benti vrapca, pa to je bilo super, nigdar mi to nisi rekal. Sada znam, zakaj si u osmom razredu dobil preporuku da upišeš Primjenjenu umjetnost, a ti si mulac otišal u šloseraj.

-          Je, moj rista, život nam piše drugačije priče nego kak bi mi šteli.

-          Praf veliš, pogotovo kad sve to pogledaš poklem tolko let.

-          Nema taj hebl kaj bi šaltal v rikverc, al si sve nekak mislim da bi pak isto bilo, pa kak god da je bilo, to smo prošli, a iz te kože nemremo nikam.

-          Hegiba, baš kak veliš, kak nam je suđeno, tak je negdi zapisano, i tak jebilo…

-          Pogleč, sve je skoro isto, naš breg od Medvedgradske do Jurjevske, kuće stare i neke nove kaj su u međuvremenu iznikle, preko puta Gliptoteka, a mesto Franje Gorupa ili ti Astre, sad je veliki šoping centar prema Novoj Vesi, ja dole naša Tkalča i Jelačić plac, sve bi se reklo isto, ali ni isto kak ni mi, kaj smo prek pol stoljeća stari i kaj tak daleko pamtimo, a sve je manje onih kaj nas pamtiju.

-          Ajde rista, moj ne tisra, ajmo se polako spustiti s tog brda dol, pak bumo se negde v Tkalči pričestili u ime prošlih dana.

-          Ajde polahko da se ne skoturaš, furt si pazil na nas, pa nek tak i bu…

-          Ak padneš, dojdi do mene da te dignem…

 

1-Mek @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 1, 2013

Kao svake godine u ovo doba zavladala je užurbanost u našem domu, Uskrs dolazi. Ove je godine došao dosta ranije nego inače pa mi se čini da sam još jučer spremao božićnu jelku i nakit visoko na policu u garaži, a već sam u potrazi za dekoracijom za izradu gnijezda, mali piceki i plišani zečići, a iznad svega najljepše pisanice koje sam oslikao prije puno godina. Svake godine ih moram nadopuniti, jer se čestitarima ove „stare“ tako sviđaju da ih moraju nositi doma za suvenir i ukras njihovog uskršnjeg aranžmana. Pa istini za volju, radi toga sam pisanice radio s ljubavlju i izmišljao nešto novo i do tada neviđeno i lijepo kako bi zapele za oko.  

U kuhinji se kuha šunka i stavlja pečenka u „pac“ kako bi uskršnje čašćenje bila slasna nagrada poslije posta. Kuhaju se i jaja za pisanice a iz pećnice miriši pinca a ja ukrašavam prvu rundu obojenih pisanica. Malom graverskom brusilicom iz namjerno napravljenih „packi“ različitih boja na jajetu urezujem lik na koji me „packa“ asocira. Ispred mene je pletena košarica u koje slažem dovršenu ljepotu. Uživam u tom poslu a misli mi lutaju kroz sjećanja, kroz davno minule Uskrse. Sam Blagdan je veliko vrijedno sjećanje i slavlje na Isusovu ljubav i žrtvu za vjeru čovjeka.

U sjećanjima su mi se vratile slike na Uskrs u Sisku kod mamine sestre Fanike i muža joj Čire, a tu su njihova djeca, od mene preko deset godina stariji Ivica i Zrinka. U toploj kuhinji već od ranog jutra teta Fanika, „moja druga mama“, kako sam ju ja nazvao, kuha i peče na starom limenom šparhetu. Na solu je skroman doručak, jer je već spremljena velika košara pokrivena grubim izvezenim pamučnim platnom, ispod kojega je bila posložena hrana. Sve to je ukrašavala maslinova grančica, je uskoro svi zajedno idemo u Sisačku crkvu na Uskršnju misu i blagoslov hrane.

Zrinka me vodi u vrt da potražimo gdje je uskršnji zec napravil gnijezdo i ostavil  poklon njezinom pet godišnjem bratiću. U zeleniku vrta u gustom ljeskovom grmu od malo sjena, napravljeno je gnijezdo. U gnijezdu je  vrećica miješanih drop bombona, tri naranđe i velika drvena pisanica, na kojoj je bil nacrtan zec sa puno šarenih pisanica na cvijetom prekrivenom proplanku. U drvenoj pisanici su bili mali šareni bombončići u obliku jajćeka. Naravno, pravog zeca nismo našli u gnijezdu, jer je zec jako plašljiva životinjica, pa nas sigurno gleda negdje sakriven u zelenilu vrta.




Već je stiglo vrijeme i valjalo je poći do crkve, misa tek što nije počela. Od sredine četvrte ulice je trebalo doći do sisačke crkve, ili kak su mi Siščani rekli da je to Katedrala Uzvišenja Svetog Križa u Sisku, u velikom parku ispred poznatog mosta na Kupi. Putem su mi pričali što će se sada tamo događati, a ja sam slovio za jako znatiželjno dijete, koje je prije nego je dovršen odgovor na prethodno pitanje već postavljao novo. Dok su tešku košaru s jelom nosili Teta Fanika i stric Čiro, ja sam praznio slatke pisanice iz moje drvene, svako malo nudeći bombone mojoj voljenoj familiji. Putem su nam se priključivali susjedi sa pokrivenim košarama u ruci, tako da smo do crkve došli u velikoj grupi. Crkva je već bila puna pa smo stali na prostor ispred crkve iz koje se kroz širom otvorena vrata čuo glas svećenika.

Završila je misa, ljudi su pružali ruke jedni drugima i dijelili mir, a ja se nikada u životu nisam rukoval sa toliko nepoznatih nasmijanih lica. Ljudi su od velikih vrata crkve napravili špalir u dva reda između kojih je bio uski prolaz između košara sa kojih su skinute pamučne šarene i izvezene pokrivke, a zrakom se širio miris kuhanih šunki, kobasa, hrena, orehnjače, makovnjača i ostalih kolača, između kojih su štrčala grla flaša sa pićem. Od jednom mi sine u glavi kada sam vidio da je iz crkve izašao velečasni sa svojim ministrantima, mašući sa kandilom iz kojega se uzdizao plavičasti dim tamjana i uz molitvu Blagoslivljao hranu i piće, a moja pisanica je bila prazna. Teta fanika je držala našu košaru, ja se proguram do nje i na brzinu iz košare zgrabim jednu pisanicu i stavim je u moju drvenu pisanicu. Stanem između dvije košare, držeći u ispruženoj ruci moju drvenu pisanicu. Ljudi oko mene su ponavljali molitvu i gurkali jedan drugoga da pokažu klinca kako stoji između košara. Svima je na licu osvanuo veseli osmjeh, ne zato jer u Sisku je bilo malo ljudi koji nisu znali malog Zagrepčana, ali ovako nešto još nije bilo viđeno. Druga mama, Fančika, je vidjela reakciju oko nas i s ponosom i puno ljubavi gledala svojeg nećaka.

Polagano je prema nama dolazio velečasni. Kada me je vidio kako čekam Blagoslov i njegovo lice ozari smiješak te onako u prolazu mahne kandilom iznad moje drvene pisanice. U zraku iza velečasnog je ostao kao mirisna koprena plavičasti dim. Kada sam osjetio taj prekrasan miris s kojim sam se sreo prvi puta u svojem životu, podignuo sam ruku u kojoj sam držao poklopac moje pisanice, koju sam pak gurnuo u najgušći dim koji je lelujao u zraku, te onako na brzinu poklopio i zarobio dim u mojoj drvenoj pisanici. Naravno, u tišini izgovorene molitve i Blagoslova se od jednom iza svećenikovih leđa začuo dosta glasni „klik“ ili „škljoc“. Svećenik okrene glavu i preko ramena me pogledao, dok sam ja onako prestrašeno držao  sa dvije ispružene ruke tek zaklopljenu pisanicu. Kada je vidio moj zbunjeni i prestrašeni pogled, jer je „klik“ iznenadio i mene, razvuče osmjeh od uha do uha susprežući se da ne prasne u smijeh, okrene glavu i nastavi s Blagoslovom kroz špalir košara sve do paviljona u parku, koliko je dug bio špalir.

Ja sam stisnuo s obje ruke na prsa svoju Blagoslovljenu pisanicu, a Fančika me nježno povuče i zaštitnički me stisne uz sebe. Ljudi oko nas su me sa simpatijama gledali i među sobom komentirali što se upravo dogodilo.

Događaj se dugo prepričavao po Sisku i našoj familiji. Pisanicu nisam htio nositi doma u Zagreb, nego me je uvijek čekala u ladici vitrine u predsoblju kuće Weissova, gdje sam se ja vračao na ljetne i zimske praznike, a svaki puta sam prvo pomirisao unutrašnjost drvene pisanice koja je godinama mirisala po tamjanu, u njoj je dugo ostao moj prvi Uskršnji blagoslov hrane. Mirisao sam tako godinama, sve dok jednog dana u posjetu Sisku nije došao jedan moj mlađi bratić i zboravio pisanicu vratiti na mjesto kada je napuštao Sisak.

1-Mek @ 21:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 28, 2013
 

Svima koji svojom posjetom častite moj trud na ovom blogu, od srca šaljem najljepše želje



1-Mek @ 16:12 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 10, 2013
Najavljena tema za Dobro jutro, Hrvatska je purgerski rječnik, koji je nedavno izašao iz tiska. Uz moje čestitke autoru koje je dao u tisak nešto što sam ja već davno objavio na internetu, pa neka se zna i taj dio priče.

Negdje 1995 sam od mojeg bratića, Corelj-Zurl Josipa, naslijedio nastavak pisanja knjige "Saga o Zurlima" na kojoj je on godinama radio. Na kraju svih zapisa je stajao rječnik dalmatinskih fraza i izraza koji su korišteni u knjizi. Na to je moja supruga Ksenija rekla da ja pišem sa dosta purgerske šatre, pa bi isti takav rječnik trebalo staviti u Sagu da se ne zaboravi kao se nekad u Zagrebu govorilo. 

1996. godine otvorio sam web stranicu http://www.inet.hr/~zurl/i blog http://zurl.blog.hr/ na kojima sam objavio mali dio probranih tekstova iz knjige "Saga o Zurlima", između kojih je bio i rječnik Purgera. 

Paralelno s time sam otvorio blog http://www.1-mek.bloger.index.hr/post/tak-se-negdar-v-zagrebu-sprehalo-ke-ne/3144921.aspx na kojemu sam 2006. godine objavio isti rječnik, koji je u međuvremenu dopunjen i proširen do današnjeg rječnika koji ima već nešto manje od 400 riječi i pojmova. Isti je rječnik s mojim dopuštenjem (dugogodišnja suradnja u razmjeni ljubavi prema starom Zagrebu) objavio g. Z. Kahlina na svojem blogu "Purgerska nostalgija" http://www.zkahlina.ca/, a prijatelji i familija ga i danas dopunjavaju, u čemu im se i vi možete pridružiti.

Tek toliko da se primi na znanje i ravnanje, s poštovanjem,
Željko Zurl


1-Mek @ 12:18 |Komentiraj | Komentari: 0

Rječnik i riječi koje su se koristile u starom Zagrebu i većem dijelu Hrvatske. Tuđice su iskrivljene, kako kad ovisno o kvartu gdje su se govorile:

A

 

abšmalcati

popržiti

ajncug, ancug

odijelo

ajngemahtec

juha od povrća i kokošje sitnine

ajnpindekl

jastuk za male bebe

ajnpren

zaprška, zaprženo brašno

ajnpren juha

juha od zaprške

ambrela, umbrela

kišobran

ašenbeher

pepeljara

aufinger

vješalica

auspuh

ispušna cijev motora

B

 

badava

besplatno

badecimer

kupaonica

badehoze

gače za kupanje

bademantl

ogrtač poslije kupanja

badevana

kada za kupanje

beštek

pribor za jelo

betežan

bolestan

blajštift

olovka

bljuvati

povraćati

bogec, bokčija

siromah, sirotinja

borer

svrdlo

bormašina

bušilica

brenšere

kliješta sa grijačem za kovrčanje kose

brifkasl

poštanski ormarić

briftreger

poštar

brocak

izletnička torba

buđa, buđovan

direktor, šef, čovjek na velikoj funkciji

bugari

sitan novac, sitniš

C

 

cajger

kazaljka

cange

kliješta

canšteher

čačkalica

canjak

stara krpa

ceker

torba

ciferšlus

patentni zatvarač

cigaršpic

tuljac za cigaretu

cikorija

vrsta kave

cinkariti, cinkaroš

tužiti, denuncirati, tužibaba

cinkati

zvoniti

colštok

drveni metar na sklapanje

cukor

šećer

cušpajz, čušpajz

varivo

cvečknknedla

okruglica od šljiva

cvikeri

naočale, očale

Č

 

čaga

ples, potvda, diploma

čager-ica

plesač-ica

čkomi

šuti

čopav

šepav

čopiti

uzeti, ukrasti

čuza

zatvor

čvenk

sastanak (sa dragom/dragim), rendes

D

 

delati

raditi

dibidus

maksimalni, krajnji, do kraja

dinstati

pirjati

dinstman

nosač

dojdoš

doseljenik

dotepenec

doseljenik

dotepsti se

doseliti se

drejer

tokar

drot

policajac (šatra)

drot

žica

drukati

izdati nekoga

druker

izdajica, vrsta metalnog dugmeta, metalski radnik - pojasar

E

 

endl

obrub na tkanini

ering

vjenčani prsten

escajg

pribor za jelo

F

 

fačuk

vanbračno dijete, kopile

fajhtan, fajhtati

vlažan, vlažiti (rublje)

fajla

turpija

fakin

uličar, mangup

falinga

nedostatak, manjkavost

farcajg, farceg

upaljač

fasung

veća količina živežnih  namirnica, potrebe za 1 mjesec

faširano meso

mljeveno meso

fašnik

maskerada, karneval

feher

lepeza

fehrati

krivudati, mahati

fer

pošteno

fertun

pregača

ficlek

komadić

fićfirić

ženskar, ulizica

finta

izmicanje, varka, podmetanje, eskivaža

fiskultura

tjelovježba

flanjka

kut, ćošak, zasjeda

flaša

boca

flaša

boca

flašencug

fančana dizalica

flek

mrlja, packa

flundra

ženska sumnjivog morala, uličarka, prostitutka

fol, folirant

laž, neistina, lažljivac, podlac

forcimer

predsoblje

forhaltati

poduprijeti, podržati

forhange, firange

zavjese

frajer

mladić, momak

frajla

djevojka

fraklec

bočica s visokim uskim grlom za žesticu

frizura

način češljanja

frka

panika, strah

frnjokl

nos

frtalj

četvrt, četvrtina

fruštik

doručak

fulati, fulanac

promašiti, promašaj

fulirant, fulirati

prevarant, varati, lagati

fundament

temelj, osnova

furati

voziti, slijediti trend

furt, fort

stalno, uvijek

G

 

gablec

užina

ganc

cijeli

ganjak, ganjek

hodnik

gelender

rukohvat, ograda

gemišt

vino pomiješano sa mineralnom vodom

gift

otrov

giftati se

ljutiti, sekirati

girtl

opasač

glanc

sjaj

grincajg

mješano povrče za juhu

H

 

hakmeser

mesarska sjekira za kosti

halbec

polucilindar

halter

držač

hausklajd

kućni ogrtač

haustor

ulazna kućna vrata

hauzmajstor

kućni majstor, kućepazitelj

hebl

ručka

hec

šala, vic

heklanje

slaganje očica  u oblik

heknadl

igla za očice

himbersaft

malinov sok

hoblić

blanja

hoblpank, hoblbank

stolarska klupa

hokrl

niska klupčica

hokrl

niska drvena sjedalica

holckomor

drvarnica

hozentregeri

naramenice

hračak

ispljuvak

hubertus

dugi kaput izrađen od specijalnog sukna za lovačka odjela

I

 

iberciger

navlaka

iberhoze

nadhlače (skijaške hlače)

interpetipatikularno

kao pridjev označava da stvar nema veze s ničim

j

 

jalovo

neplodno, nesmisleno

jamrati

prigovarati, prosvjedovati (u bradu)

jopac

šaljivđija, cirkusant

junfer

himen, djevičnjak

junferica

djevica, nevina djevojka

K

 

kahlica

noćna posuda

karfiol

cvjetača

kečka

pletenica

kelner

konobar

kibic

promatrač sa strane

kicoš

neukusno dotjeran čovjek

kikla, kiklja

haljina, suknja

kinderbet

dječji krevetić

kis di hand

ljubim ruku (pozdrav)

kištra

sanduk

klafrati

govoriti, pričati

klajda

haljina

klanfa

zidarska metalna kopča za grede

klet

vinski podum (kućica)

kleti

psovati

knajp

vrsta kave

knap

tijesno, usko

knedla

okruglica od krumpirovog tijesta

kofer

putna (kutija) kovčežić

kohšale

tri posude sa stalkom za nošenje hrane

kombinirke

kombinirana kliješta

koperdeka

prekrivač kreveta

košta

hrana, cijena

krahl

vrsta pića od prženog šećera

kredenc

kuhinjski ormar

kukrl

špijunka, prozorčić na vratima

kuriti

ložiti peć

kuršlus

kratki spoj

kušlec

poljbac

L

 

ladl

pretinac stola ili ormara

laguštajn

kaustična soda

lajbek

prsluk

laterna

plinska lampa

lavabo

sudoper, umivaonik

lavor

plitica za umivanje, umivaonik

linir

ravnalo

lojtre

ljestve

lonček

limena šalica

M

 

'm ruke

pozdrav starijima (ljubim ruke)

majzl

sjekač

maznuti

ukrasti, udariti

mekap

boje za uljepšavanje lica

miščafl

lopatica za smeće

muf

krznena navlaka za grijanje obje ruke

munštikla

pogledaj cigaršpic

N

 

nahkasl

noćni ormarić

navek

uvijek

naviklati

namotati, zaviti

naviklati

namotati, zaviti

negliže

donje rublje

nudl

valjušak za juhu, tjestenina

nudlbret

daska za mijesiti tijesto

O

 

ober

konobar

obleka

odječa

odpeljati

odvesti

ondulacija

kovrčanje kose

otprti

otvoriti

P

 

pajdaš

prijatelj

pajser

metalna poluga

panjkrt

vanbračno dijete, nahoče

papagajke

kliješta savinutih čeljusti

partihl

podbradak za djecu

partviš

četka za prašinu

pečka

štednjak 

pegla

glačalo

pelati

voditi, voziti

peljati

voziti

penezi

novac

perilak, perilek

krpica za pranje suđa

pidžama

odjeća za spavanje

pigati

savijati, lutiti

plac

trg, tržnica

pleh

lim

pleh škare

škare za lim

plot

ograda

pocukoriti

pošećeriti

poplun

pokrivač

prezli

krušne mrvice

probirštift

ispitivać napona

protvan

tavica s ručkom, limena plitica

protvan

četvrtasta plitica za pečenje

provijant

četvrtasta limena kutija sa poklopcem za nošenje hrane

psiha

toaletni ormarić sa ladicama i ogledalom

puder

kozmetički talk

pulfer

spojka za spajanje tramvajskih vagona, (besplatna vožnja fakina)

purger

stari naziv za zagrepčance

pušlek (pušlec)

stručak cvijeća

putar

maslac

R

 

rafung

dimnjak

rafungkirer

dimnjačar

rajngla

posuda za kuhanje

rama

okvir

rašpa

gruba turpija

rendes

sastanak (sa dragom/dragim), čvenk

rešo

kuhalo

rešt

zatvor

rifljača

daska pojačana limom po kojoj se trlja rublje pri pranju

rifljati

prati rubjle na dasci - rifljači

rigl

zasun, reza

ring

prsten(ukras), metalni kolut(na ploči štednjaka)

ringišpil

vrteška

rinzol

kamen rubnjak na pješačkom nogostupu

rol

pećnica

rolšuhe

koturaljke

ror, rol, rerna

pećnica

rorcange

kliješta za cijevi

ruksak

naprtnjača

S

 

saft

sok, umak

snifati

njušiti, šmrcati

spirak

krpica za pranje suđa

stalaža

regal sa policama

supentopf

zdjela za juhu

Š

 

šajtofl

novčanik

šalter

prekidač

šamrlek, hokrl

niski stolčić

šeflja

zaimača

šekret

toalet

šir

suđe

širajzl

žarač

šircl

pregača

škarnicl

papirnata vrećica

škatulja

kutija

škicati

potajno gledati

škrlak

šešir

škrlak

šešir

šlafcimer

spavaonica

šlafcimer

spavaća soba

šlafrok

kućna haljina

šlampav

nespretan, neuredan

šlic

rasporak na muškim hlačama

šličue

klizaljke

šlifer

navlaka za poplun

šloser

bravar

šlus

gotovo, kraj, završetak

šmajhlanje

milovanje

šminka

sredstvo za uljepšavanje lica ili sam ukras lica, preneseno – modno oblačenje, cifranje

šmirgl

brusni papir - platno

šnajder

krojač

šnicl

odrezak

šos

suknja

špajza

ostava za hranu

špancir

šetnja

špancirštok

štap za šetnju

šparet

štednjak za kuhanje

špeceraj

živežne namirnice

šperhakl

ključ od debele žice

špigl

ogledalo

špreha

razgovor

šrafciger

izvijač

štamprl

čašica

štand

kiosk, prodajni pult

štanga

poluga

štanga

letva, poluga (metalna),

štaubcukor

šećer u prahu

štekdoza

utičnica

šteker

utikač

štenge

stube

štift

ruž za usta

štima

u redu

štinghaus

stepenište

štokrl

kuhijnski stolac bez naslona

štokrl

stolac bez naslona

štrik

uže

štrikanje

pletenje

štrudl

kolač, savijača

štrumfe

čarape

štrumfhalter

držač, nosač  (za čarape…)

štrumfpantli

vezice za čarape

štrunfa

čarapa

šubler

pomično mjerilo

šupa

ostava za ogrjev

šuster

postolar

šuštavac

dugi kaput od tankog sintetičkog vlakna

švorc

biti bez novca

T

 

taubek

golub

tintenblaj(štift)

olovka čija jezgra natopljena vodom piše kao tinta

toaletšrank

toaletni ormarić

trahtur

lijevak

trajna ondulacija

kemijski učvršćene kovrče kose

trudan

umoran

tuhica

poplun punjen perjem

U

 

umbrela, ambrela

kišobran

unterkikla

podsuknja

ura, vura

sat

uštimati, poštimati

udesiti, podesiti, prilagoditi

V

 

valer, nudl valer

valjak za tijesto

vandl

limeno  korito

vanjkuš

jastuk

vaserlajtung

vodovod

verkcajg

alat

vikleri

zavijači za kosu

vindjakna

vjetrovka

vižljast

živahan, okretan

vuglen

ugljen

vugnuti

maknuti

vurmaher

urar

Z

 

zaflekati

zamrljati

ziheraš

onaj koji ide na sigurno

ziherica

sigurnosna kopča

ziherica

sigurnosna kopća

ziherung

osigurać

ziherung

osigurač

zoc (soc)

talog crne kave

zveknut

udaren, odkvačen

zvrkast

nestašan, šaljiv

Ž

 

žemla (žemlja)

vrsta peciva

žganci

palenta

žlabrati

govoriti, pričati

žmehko

teško

žniranci

vezice za cipele

žniranci

vezice za cipele

žolfa

neprimjerena ženska

žvajznuti

udariti

Rječnik još nije završen jer sugestije, ispravke i dopune od rodbine, prijatelja i posjetitelja mojih blogova (radi toga sam to objavio), još uvijek pristišu, na čemu se svima zahvaljujem.

1-Mek @ 10:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 22, 2013



 

Kako je lijepo sjetiti se, oteti od zaborava događanja i prenijeti ih u vječnost zapisa, u ljepotu slova i slike u nadi da nikada neće izblijedjeti. Stavi uho na Skype i u razgovoru dva bratića saznat ćeš dio povijesti, za neke trač, za neke nove spoznaje.

 

Spika na Skype - 18.2.2007 23:54:31

 

Ž - Jesi tu

Ž - Dali me čuješ?

N -  NEma me, a sad me ima! Ma da, tu sam nakon duže vremena

N -  Nisam vas zaboravio, samo da znate.

Ž - Šta se događa? Dugo nisam ništa čuo od vas***

N -  Odmah pitanje za tebe i suprugu kako ste?

Ž - Mi smo dobro, ali smo se zabrinuli za vas

N -  Imali smo defekt na Wireless mreži

Ž - Dugo ste bili diskonektirani

N -  da  Morali smo da zamenimo uređaje na mreži, pa novi softver, pa nove antene...  Povremeno sam ja gledao na mejl, da slučajno niste nešto poslali.

Ž - Jeste li se sada kompletirali, ili je to inprovizacija?

N -  Sada je konačno to što je bilo predviđeno da bude.  I predrag ovih dana dobija svoj priključak pa ćete se i sa njim čuti

N -  Moram da se restarujem

Ž - Nisam slao mail, jer sam predpostavljao, da nemate vezu i da vam ništa ne radi, jer bi se u suprotnom mogli javljati

N -  Nisam imao vremena da se javim. Radio sam po 12 sati dnevno. Danas mi je prvi slobodan dan ...

 Ž - Dali se sada stanje normaliziralo?

 N -  Izvinite za moju nemarnost  Da od sinoć

 N -  Sada bi trebalo sve da radi baš kako treba

 Ž - Dali je to sada vaš ADSL ili nešto takvo, ili je to opet u vezi sa firmom

N -  U veyi je sa firmom. Predrag bi trebalo za neki dan da dobije svoj ADSL

 Ž - Odlično!!! Onda ćemo biti više u vezi?

 N -  Zato sam se i javio tek kad je sve završeno.

 Ž - Kako je Nadica?

 N -  Dobro. Nema više onakve oscilacije pritiska kao ranije.

 Ž - Dali je sada barem na maloj dijeti?

 N -  Ne. Stalno joj govorimo da mora da sluša, ali ne ide.

 Ž - Naša sestrična nada nam je skoro "otišla" Mislim da sam vam javio, kako sam bio kod nje i našao je sa 39,1 temperaturom?

N -  Ne, nisam to čuo. Jeli sad dobro?

Ž - Uspio sam joj skinuti temperaturu  i idući je dan prevezena u zaraznu bolnicu. tamo je odležala 6 tjedana virusnu upalu pluća, a nakon Toga su joj morali sanirati tlak i srce. Prije dva dana je došla kući (danas smo se čuli telefonom), bolje joj je, koliko to može i biti, jer i ona je oko 80 godina stara.

N -  Dosta dugo je bila u bolnici. Valjda će joj biti bolje?

Ž - To se i ja isto nadam. inače da vas obavijestim, da sam uspio osvojiti nagradu i kupili smo novi televizor, kako smo planirali.

N -  Boga mi, svaka čast. Nisam ja ni sumnjao u tebe, samo da znaš!

Ž - Bilo je napeto i naporno. Napisao sam 85 članaka i izdržao velike "napade", jer su sumnjali da sam čovjek od Xportala i da je igra namještena, pa čak i ono jadno, treba mrziti onoga tko je uspješan i sumnjati u njegovo poštenje.

N -  To ti je život, zar ne. Najbitnije je to da si na kraju izašao kao pobjednik.

Ž - Jesam! Stari TV, koji sam prije 6 godina platio 10.000,00 kn, poklonio sam onoj bolesnoj Karlovčanki.

N -  Opet njoj?

Ž - Meni nije više trebao, u garaži bi mi samo smetao, a njima sam napravio veliko veselje, a sa time i sebi, odnosno nama.

N -  Ne zamjeram ti. Tako se treba ponašati, baš kao ti. Treba pomoći ljudima u nevolju.

Ž - Da budem jako iskren, rekao sam familiji da mi neće trebati TV, nitko se nije javio, a ja ga nisam nikome nudio, jer sam cijeli život davao i radio familiji, pa to nije rezultiralo veseljem, jer je bilo normalno da sam ja dobrica, na koju mogu uvijek računati, i to im je bila normalna stvar. Da si čuo oduševljenje cijele familije, to nije za njih TV, to im je kino, okretali su se po sobi, da vide od kuda to ide zvuk, jer ima izvanredan sound, a ravni ekran 74 i slika kao fotografija, im je bila nevjerojatan događaj. nisu niti sanjali da će ikada imati takav TV.

N -  Meni nisi rekao. Ja bi rado primio poklon od 74 cm (moj je televizor ili bolje rečeno tri koja imam, su "samo" 54 cm)

Ž - Kada mi nisi do ruke, i kako bi ga vozio preko granice? da ste tu, bez oklijevanja bi išao na vašu adresu. Vjerojatno vas ne bi smetao mali kvar, u nekom oscilatoru se čuje pri gašenju, elektrolit koji se prazni (sigurno se zasušio)?

N -  Šalim se sa tobom. Ja znam da bi ti tako postupio, u to sam siguran.

Ž - Sada smo kupili LCD Grunding 82 ekran 169 Onaj stari je imao 53 kg, a ovaj nešto preko svega 20 kg i debljine 10 cm.

N -  Eto, sad si me podsjetio da se i ja pohvalim. Prvo da vam čestitam na izboru i da vam poželim da ga dugo, dugo gledate. I ja sam nabavio novi monitor za moj računar isto tako 169, ali 21 inč.

Ž - O pa to je izvrsno, sada trebaš samo TV karticu i imaš svoj TV, da možeš gledati tekmu, a ostali sapunice.

N -  To već imam. Ne šalim se ni za ona tri televizora. Imamo ga u svakoj sobi po jedan plus ovaj na PC-u

Ž - Krasno, onda si osiguran. Kod nas je sada mala restrikcija, jer se poklopio novi TV, koji smo morali doplatiti 1.000,00 kn, a 15. ovog mj. sam registrirao auto i to mi je odnijelo 3.300,00 kn. Malo prevelik udarac na naš kućni budžet?

N -  I mi se stalno borimo sa takvim stvarima. Monitor sam kupio na kredit, ali mi je to bilo malo pa sam i kupo novu osnovnu ploču i procesor za računar i pojačao se novom memorijom.

N -  Željko, moram te pozdraviti i poželeti ti laku noć. Čujemo se sutra, važi?

Ž - lična stvar u prošloj godini kod nas. Generalno uređenje kupaonice, kupili smo sjedeću garnituru sa eko-kožom, novi foto aparat i malo smo pretjerali u izdacima

Ž - Izgleda, tamo je nešto krepalo, pa idem u horizontalu. Svima u Knjaževcu lijepi pozdrav i laka noć |-)zzzzzzzzzzzzzzzz

 

Kraj - 19.2.2007 1:09:13

1-Mek @ 18:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, siječanj 18, 2013



 

-          Bok rista, moka deši, po ovom snjegu?

-          Bok, sfalilo nam je cukora i moram zeti lembu za fruštik.

-          Baš mi je drago kaj sam te srel, barem nebum sam pil kavicu.

-          Kaj si kinfa, pa ja ju ne trošim već tak puno let, da sam zabravil kad sam zadnju spil.

-          Kaj se sad šprajcaš, buš si nekaj drugo zel i bumo se malo zgrijali.

-          No ajde, nek te voda nosi. Tak sam rijetko u bircu, a kamo li tak rano, još nisam fruštikal.

-          Bu te tvoja fundala ak bu dugo čekala lembu.

-          Kaj god, ona i onak ne fruštika, drži liniju. Baš je toplo i gemitlih tu, bubo tam seli kraj izloga.

-          Morti zato da nas bolše vidiju kak cugamo?

-          Tak da vidim kak ljepo vani pada…

-          Jel misliš snjeg?

-          Ma kaj snjeg… mulci na poledici…

-          Volim zimske užitke, takaj kak i ti.

-          Inače, kak si kaj, kaj ima novoga?

-          Zakuril sam neku virozu, al je sad sve vredu.

-          Je baš su takvi cajti, kam se god obrneš, samo je za čuti o gripi i virozi.

-          Zato sam si ja zel mesto kave očaj z rumom…

-          I to velikim…

-          Kak preventivu. Moj stari je po zimi znal na tavici spžiti par šnita lembe, dobro bi ih naribal s češnjakom, posolil i to bi klopal, a pričestil bi se s šljokom i nigdar ni imal nikakve gripe.

-          Moj je unuk dobil nekakvu gripicu, pak sam ga moral čuvati. Malo smo se hincali po sobi i razbili smo vazu. Prek sto let staru.

-          Jesi me prestrašil, dobro da ni bila nova… Kaj si pak delal klajstera od filma rastopljenog v acetonu?

-           Jesi frajer, moja rasta je skoro dobila šlag kad je to vidla. Kaj bi delal ljepak, sada imaš ohoa i cijanofiksa, a ti fulirant ne furt pehaš z mojim modelarstvom iz mladih dana.

-          Imal si zlatne ruke i fest jake živce. Dobro si prošal sa tvojom boljšom polovicom da ni ferfluhtala, pa bi ti ufo sletil na bulju.

-          Kakav ufo, mulac stari, kaj ti je sad to?

-          Jesi kinfa, pa ne znaš za leteće tanjure, a kaj je letilo prije par let kad si zgulil auto na parkingu…

-          Nego kaj veliš na ova poskupljenja? To me tak gifta. Kaj ovi delaju i o čemu razmišljaju?

-          E moj rista, oni niš ne delaju, kak nigdar nisu niš delali, a kak bi razmišljali, kad nemaju s čime razmišljati. Giftal se ti ili ne, nebuju oni digli naše crkavice, al sebi zeli velika primanja plus putarine, dnevice, odvojene živote i još koje kakve narukvice.

-          Praf za praf, to ti je takaj kak i naše šprehe o našim mladim danima. Pripovjedamo o njima, al niš nemremo promjeniti… tak i tu, pesi lajeju a karavane prolaziju…

-          Kaj smo zbrali, to sad imamo, ak to nismo zbrali, dobili smo kaj smo zaslužili…

-          Imaš praf, snjeg je malo posustal idem polahko do dučana pa doma. Obečal sam si da bum malo zašrafil gelendera, jer je loker pa se po noći čije kak klopara do neko ide po štengama.

-          Tebi nebu nikad dosadno, furt imaš neku šljaku, ak ti je ne daju, buš je zmislil. I ja sam popravljal pumpu na haustoru. Bil je klinac da bi je zrihtal, al mulac pojma nema kak se i taj problemček napravi velikim ak ne znaš delati.

-          A di bi nfčil, kaj mu nisi pokazal lak se to dela?

-          Nebi ni sad, al mi je lupanje išlo na živce.

-          Onda čkomi i delaj, pa budi sretan da ti to još moreš…

-          Kak i ti takaj, ajde bok moj rista

-          Bok i tebi i skuševaj svoju boljšu polovicu u moje ime.

1-Mek @ 10:53 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 24, 2012



-          Evo sam se vrnul. Nekaj sam si tam zgruntal. Sjetil sam se kolko si imal uspjeha ko klinac u školi. Tu baš ne mislim na ocjene al si furt bil nekak drukčiji. Osim kaj si bil filozof, bil si mali poeta u natječaju „Večernjaka“ i Georgi Majča i osvojil nekakvu nagradu, jako dobro si crtal, a sastavi su ti bili navek među najbolšima po svemu osim po gramatiki. Jesmo tu u kvartu tamburali. Ti si sviral na bugariji jel ti starci nisu kupili gitaru. Bilo nas je čak lijepo za čuti u toplim ljetnim noćima, kad smo svirali na plotu Gliptoteke.

-          Ti si zbiljam prešal u rikverc do djetinjstva. Još buš mi brojat i usrane pelene.

-          Kaj si frajer, nebum ti pelene brojal, al bum iskreno rekal da si dost ostavil iza sebe. Kaj se muzike tiče, ostavil si „Vjeruj u ljubav“, kaj ti je poklem Oliver fkral i rekal da je to njegovo.

-          Daj si malo cugni, pa buš se još svačega sjetil.

-          Velži moj rista nopu dinago!

-          Velži kinfa.

-          Kaj veliš, kolko si slika napravil…

-          Kak ja računam prek četrdeset, a doma imam svega osam komada kaj mi visiju na zidu. Skoro sve ostalo je dato okolo po familiji.

-          Ja bi rekal da si duboku brazdu zaoral i puno toga ostavil iza sebe. Morti ne bu zvučalo lijepo kad ti velim da si sebi osigural besmrtnost, jer kad i ti zutra sklepečeš, tvoje slike buju i dalje visile po zidovima domova familije.

-          Ostala bu i knjiga „Saga“ i reljef porodičnog grba. Praf za praf, nemrem biti nego zadovoljan i sretan, jer sam si osigural pokop na dve strane. Jedna je da me pogrobaju o državnom trošku kak dragovolca Domovinskog rata, časnika Hrvatske vojske sa svim odličjima i završil sam takaj uplate u Pogrebnom poduzeću Zagreb.

-          Ups! Nismo malo kakti prekrdašili i prešli na rivi kolosjek ko da nam se nekam žuri…

-          Kaj god, meni se nikam ne žuri, tvrdo sam odlučil da ak niš drugo, bum fest zakasnil na vlastiti sprovod…

-          Ajde rista, moj ne tisra, zdigni tu kupicu za dalših sto let, pa nek poklem okine ko hoće, a mi bumo tek onda bolše progruntali.

-          Daj, naj, u međuvremenu nam se morti potrefi neka nova pametnejša vlada da nam se poboljša naš životni standard

-          Ma kaj veliš, do toga nebu ni kosti ni mesa…

-          Kaj god, gorše nam nemre bit…

-          Imaš praf, dobro je dok ne tučeju…

-          Si čul, da bumo sada kuš i bumo pazili da ne velimo kaj mislimo jer su pak ufurali verbalni delikt…

-          Ja sam mislil da su to tabravili da da se to sranje nigdar više nebu vrnulo

-          Je vrnuli su to da bi sebe zaštitili, ali nek znaš da ak mi veliš da sam mulac i tebe morem tužit i gače ti skinut jel mi nebu mogal platit uvredu.

-          Kaj smo do tud došli? Kaj još nebuju zmislili da bi se mi počupali i da ne gledamo kaj nam oni delaju

-          Je, za to su nam objavili braniteljski registar da se imamo još oko nečega glodati i giftati.

-          Ma kaj god, znaš da su nas već objavili na internetu prije dve lete pa se niš pametnoga ni dogodilo.

-          Ne moraš se plašiti niti bu se nekaj pametnoga dogodilo.

-          Baš tak kak su srari rekli, tresla se brda rodil bu se miš

-          Ili kak je Petrica rekel da nigdar ni bilo da kekak nebu bilo…

-          Niti vazda nigdar nebu, da nam nekak bu…

-          U to ime…

-          Nutra z njime…

-          Bog nas poživel još sto let…

-          Da se pak tak veselo najdemo i malo požlabramo… živel ti meni…

-          I kak ti za kraj, sretan ti i Blagoslovljeni Božić, a u Novom letu puno zdravlja i veselja

-          I tebi i svim tvojima želim da Blagoslov Božića donese mir, sreću i blagostanje u vaš dom, takaj, u 2013. godini puno zdravlja i penez, pak ti još i kušleca dam rista moj… tak i svima kaj su nas prisluškivali, znaš da je toga navek bilo i nek im bu...



1-Mek @ 19:38 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, prosinac 7, 2012
Noć bez sna

 

-          E moj rista, viš da sam imal praf za praf, pak smo pri cugi, pijem pivo, beje im es voži…

-          Baš je fajn hladna i bu me pofriškala

-          Nekaj sam si zadnje cajte gruntal. Da budem iskren, ni mi dalo spat. Znaš, onak kad legneš i nemreš začorit…

-          Rista, kužim sve kaj mi veliš. Tak i ja koji put… legnem, oka mi se zapiraju, duša mi spi, a ja nemrem crknut…

-          Da, misli letiju, skačeju, nemreš ih polovit. Onda ti se otpreju neka sjećanja kaj si odavno zabravil. To ti je znak da smo fajn davno napustili mlade dane, kak rosa u podne… leta su tu na grbači… onda se zabrenzaš i počneju slike… tak sam počel razmišljati kak mi je vrijeme protutnjalo da ni sam toga nisam bil svjestan…

-          Da si cugnemo u to ime…

-          Nutra z njime… Bog te poživel rista moj…

-          Živio… baš mi je dobro došal gutljaj pivce… i tak sam se u mrkloj noći i počel zbrajat, jel mi je došlo pitanje kaj sam postignul do danas, i počel sam kak sam dobil na kraju osmoljetke dobil preporuku od škole, kak se to negdar pisalo kam bum dalje, pa su mi napisali da bi po mojim pokazanim sklonostima trebal iti v školu primjenjene umjetnosti ili gimnaziju. Valjda su vidli da sam kreativan i da dobro rišem, a često su me zvali filozofom, jerbo sam navek, kak veliju filozofiral. Nigdar nisam prihvatil zdravo za gotovo i mrzil sam fest određena rješenja kak i tablicu množenja da baš mora biti 3+5=8, a zakaj nebi moglo nekak drukče. Zato je nigdar nisam tablicu množenja naučil na pamet i fural sam iz godine u godinu topa iz matematike…

-          Dobro veliš, tak te se i ja setim, kak si furt govoril kak ti je osam godina stariji brat kak školarac primjenjene umjetnosti, dofural curu doma, grafičarku iz iste škole, kaj je tam i ostala. Spavala je na tvojem kauču, a ti na podu na luftmadracu. To te je steralo od doma…

-          Je tak je to bilo, da ne duljim pre već o tome, ja sam se upisal u Elekrtoprivrednu školu, koju moji nigdar nisu videli, ko da ne postoji. Makar smo stanovali odmah tu u Stubičkoj ulici, paralelnoj sa Selskom, di sam započel školovanjem, tu sam išal u prvi razred osnovne a učitelj mi je bil Mato Lovrak. Zapraf, tu smo se doselili kada sam već krenul u prvi razred na Svetom Duhu, jer smo bili privremeno Nad lipom. Tak da tu nism bil neg mjesec dana. Tog se perioda nekak za praf niti ne sjećam, ali pamtim učitelja Lovraka, dječjeg pisca, kak nas je učil crtati sa onda nedostupnim olovkama u boji. Jedino kaj sam onda imal je bila olovka s jedne strane crvena, a s druge strane plava, normalni blajštift, ili ti grafitna olovka i ona s kojom su tramvajci ovjeravali vozne karte, ak si ju navlažil pisala je onak indigo plavo kak tinta, zato smo je zvali „tintenblajka“.

-          Tak si moral pazit kad si kupoval kartu u tramvaju, jel je tramvajac v jednoj ruki držal onu plegnatu škatulu s kartama, a s drugom rukom je označil na karti smjer tramvaja vuru i datum, pak vudril svoj žig kaj je imal na drugom kraju olovke i s tom ti je rukom dodaval kartu. Tek kad si došal doma si videl s čim te je štrajfal…

-          Tak sam ti ja stekal u Selskoj svoje zvanje šlosera i pomoćnog strojara za visokotlačna postrojenja, kaj bi se reklo za rukovatelja parnih kotlova u elektrani. Moje prve plaće su išle doma u zajedničku kasu, a moj buraz je skup s svojom curom i dalje bil na stanu i košti u malom stanu u Medvedgradskoj di smo se doselili pi Mažuranićevog trga, a to je druga priča.

-          Je znam, da si delal u Prvomajskoj na Žitnjaku kak drejer. Setim se kad si kupil bicikl s tri brzine pa smo išli na izlet skroz do Ruda iza Samobora s biciklima, a da ne spominjam kupanje na Bundeku di su nam se ručniki sušili na biciklima i delali nam hladovinu.

-          Da, tam sam delal jedno leto dok nisam prešal u vojsku. Odmah kak sam pušten iz vojske, počnem delat u tvornici dječje obuće Zagreb kao precizni mehaničar za obućarske i šivače strojeve. Da bi što prije počel živjet kak se šika, jel me po povratku iz vojske pak dočekal luft madrac, oženil sam se i otišal u podstanarstvo.  Bilo mi je više nek glupo da ja privređujem, a moj se stariji buraz nije maknul od majčine skute do kraja njenog života pod izlikom da ju on behandla i pazi, s čim se ja nigdar nebi složil, a još manje u to vjeroval.

-          Sad si me podsjetil kak ti se buraz vrnul iz Engleske s onim pohabanim mini kuperom kaj je imal volan na desnoj strani. Dal ti ga je voziti samo onda kad si mu iz firme nabavil, da ne velim popalil valjkastu prešu za grafiku, a kad si se trebal preseliti s Jablanovca na Laščinu, niti ti je vozil stvari, a kamo li posudil auto da prevezeš ono malo sirotinje. To mu ni ja nikad nisam oprostil, makar nigdar nisam s njim spikal. Tu i tam smo se znali pozdraviti, al se on više put delal ko da me ne vidi, a popiknul bi se prek mene.

-          No da, takav je bil i takav je ostal do kraja…

-          To sam skužil odmah kad si promjenil prezime…

-          No to je takaj druga priča, ke ne?

-          Kaj drug, nek jako duga priča…

-          Tak sam se ja zbrajal i došal do toga da sam se iskazal u struci i postal dost poznati stručnjak za obućarske strojeve. Moje perfektno znanje Njemačkog i dobro služenje Engleskim i Italijanskim mi je pomoglo da sam obišal dost sajmova kože i obuće i često prevodio službene razgovore. Kada bi kupili koji novi stroj i kada bi nam došli monteri, ja bi bil s njima kak prevodioc. Išal sam često u fabrike na preuzimanja strojeva, jer su me upoznali skoro svi proizvođaći aktuelnih strojeva kao Moenus, Schön, Desma werke, Protos itd. jer sam kod njih bil na specijalizaciji za upoznavanje priozvodnih programa. Najdulje sam bil u Desmi, preko sedam mjeseci.  Gdi god sam bil, prepoznali su me kao vrsnog stručnjaka u struci, jel sam u nekim firmama predlagao tehnnička rješenja čak za njihove prototipove koje su oni usvajali, a ja bivao od njih dobro nagrađen. Kajda ti pripovjedam o Desmi, tu priču već znaš, da su mi ponudili, kad su čuli da se vraćam doma da u ime njihove firme idem u Japan di su zlifrali tri velika stroja za brizganje đonova na obuću, da ih pustim u rad i obučim ljude za rad na njima, a za to sam imal rok od deset mjeseci. Naravno od firme nebi dobival džeparac ka sam dobival za specijalizaciju, nek bi mi digli plaću na barem 2.500,00 DEM, a u Japanu bi imal sve troškove plaćene pa bi me tih deset plaća dočekalo na mojem kontu u banci. Kak bi čovek rekel, lova do krova. Čak bi mi priznali dodatak na odvojeni život, mada mi žena nije štela doć u Njemačku, a ja sam se u stvari radi nje odlučil vratit doma, koja pušiona?

-          Svaki put kad čujem tu priču se naježim i nemrem vjerovat da si bil tak veliki bedak, al kaj je tuje, da si gutnemo, živio!

-          Živel ti meni moj prijatel, nek nas dragi Bog poživi, makar i bedaste, još puno let. No tak je bil taj dio, ta epizoda mojeg života. Promjenil sam par firmi. Tak sam na kraju delal kak šef održavanja u Prvomajskoj firmi MeBa, kaj je proizvodila šublere i mjerne uređaje. Kroz to vrijeme od moje pušione s Njemačkom, nisam više mogal dobit vizu, pa se više nisam mogal niti vrnut i popravit životni feler. Probaval sam sa Italijom, Njemačkom, Kanadom i Australijom, ali bez uspjeha. Imal sam ponudu preko jednog prijatelja iz Desme koji je dobil ponudu za Iran i to za velike novce je trebalo održavati dve tvornice obuće, ali je on rekal da će prihvatit ponudu ak ja idem snjim. Taman smo terbali potpisati ugovor, Reza Pahlavi je čopil zlato i državne dragulje i zbrisal iz Irana a tam se započelo ratovat, pa je propala i ta prilika. To ti je kak i ona priča o mitskom božanstvu dobre prilike Kairosu, ak si ga videl i nisi ga odmah čopil za ćuperak, dobra prilika koju on nosi ode u nepovrat skup snjim i tko zna dali će ti se ikada u življenju pak pokazat.

-          Joj ova ti je dobra, negdi mi nekaj zvoni da sam čul za tog Kairosa, al nisam skužil o čemu se za praf dela, sad mi je tek sinulo.

-          Onaj svoj dar kreativnosti sam ufural u posal u tehniku. Na poslu održavanja strojeva sam svako malo napravil neku inovaciju. Radi neki sam inovacija delal u inžinjeringu na organizaciji proizvodnje filtera za pitku vodu, kaj su patentirali četri inga, profa i dr-a, a patent je bio verificiran od beogradskog instituta Mihailo Pupin Za kratko sam skužil da se radi o šljuki od patenta, pa sm u potrazi za literaturom da mogu skužiti za mene nepoznatu materiju, pa sam tak došal i do autora tih knjiga koje sam proučaval pa sam sjednim od njih i njegovim asistentom napravil filter za pitku vodu. Sa probnim uzorkom tog filtera sam isprobal djelovanje na bajeru Savica kod toplane i nakon 50 litara zagađene vode sam dobil 5 litara (nakon protoka od 10 litara, znaći svaka deseta litra), je u Zavodu za zaštitu zdravlja grada Zagreba analizirana i rezultat je bio čista pitka voda bunarskog reda. Te nalaze i danas imam doma. Tada sam napravil filter za oborinsku vodu ispred gušterna, filter za benzin u osobnim vozilima, vagu za podešavanje opterećenja prikolice na osobno vozilo, filter za sprečavanje stvaranja kamenca u kućanskim strojevima, pa da ne nabrajam supstituciju uvoza rješenjima na hydraulici i pneumatici. Tak sam postal i priznati zagrebački inovator. Pa kad si sve to skupa zbrojim i dodam na kraju preko pet let ratovanja iz kojeg sam; Bogu hvala izašal u jednom komadu  sa zasluženim činom časnika, jer sam bil preko četri leta načelnik operativnog središta brigade PZO, sa puno pohvala i priznanja i odličjima Spomenice domovinskog rata, Bleska, Oluje i Domovinske zahvalnosti.

-          Pardonček rista, idem tam di i car ide pješke, nemoj mi zameriti, moram za pivu napravit plac… nemoj zabravit di smo stali...

1-Mek @ 22:33 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, kolovoz 27, 2012
-          Bok rista, kak si kaj?

-          Bok i tebi. Hvala na pitanju, ti dobro, a ja???

-          Rekal bi da a te nekaj gifta…

-          Baš si frajer, koga danas niš ne dira

-          Čim sam ti videl facu, znal sam kolko je vur…

-          Pivce je u frigiću, buš trgnul jedno z menom?

-          To su već dva. Nek, kaj ti ne štima? Tolke te lete znam, da mi nemreš nikaj skriti.

-          Je, zbiljam smo dugo skup. Ček da donesem pivca.

-          No dobro, pucaj kaj ti je pri duši? I ja sam bil koma, znaš onda, prije nekaj vremena, al' to je tak v življenju, pak sve projde. Kužiš kaj ti velim? Tak si i ti došel do mene, pokle spike mi je pak sve bilo jasnije i lakše sam se osećal.

-          Je rista moj, stari smo frendovi, kužimo se i nema fuliranja. Nemreš skrit nekaj kaj ti je ziher na čelu napisano. Kolko sam ti puta pripovedal o moja dva anđelčeka. Navek su mi bili pri srcu, a kak ih imam rad se teško može spripovedati u tri reči.

-          Znam kak to je, kad ti se v srce usadiju… znam kak to je… mi starimo, a oni rasteju…

-          Je, baš tak kak veliš. Gledal sam ih kak odrastaju, kak od malih tićeka postaju velika djeca, kaj buju zutra ljudi, a prekzutra, Bog zna kak i kaj bu… kad se zmislim, bil sam premalo z njima i premalo sam spikal o stvarima o kojima sam im štel i trebal pripovedati o svemu kaj ih u životu čeka, takaj i o tome čega bi se trebali čuvati. Tak sam se bojal da bi onak krhki i nespremni delali mladenačke gluposti koje bi ih mogle koštati. Furt sam gledal kroz moja iskustva di sam se spekal i kak me je bolio krivi korak, jer mi niko nije rekal da se pripazim. Sjeti se rista, kak smo išli na čage, kak smo čopavali komade, kak smo se furali na pulferu i švercali na treski iz koje smo znali iskočiti u velikim brzinama… pa tak redom, do toga kak smo išli na Bundek, na drugi firtl grada, na kupanje, kak smo se po Savi spuštali na zračnici kamionske gume od podsusedskog mosta, pak sve do gradskog kupališta v Zagrebu, a onda prek na drugu stranu, pak na Bundek.

-          Je, vrabec te dal, kak si se toga setil, tog Bundeka, dok je bil još neuređena bara, a Zapruđe su tek poćeli delati.

-          Onda se setiš kad si ti hodal sa Buckom…

-          Je, je, a ti s Cvrčkom, kak ste bili fora na čagi na Ribičiji, kad su Globusi tam svirali, a Alac je z bine s mikrofonom skočil u krug kaj je rulja napravila oko vas i pljeskala, dok ste čagali rock'n roll, ma koji cajti???

-          Imaš praf, to su bili cajti. Sve to smo mi prešli i imali bi kaj o tome pripovedati, a mladi bi iz toga imali nekaj za naučiti. Bil sam kuhan i pečen na šličuhama i rolšuhama, pa sam ih učil i rolati. Samo radi anđeleka sam kupil role kak bi im pokazal kak se to dela.

-          Ma kaj ne veliš, one on line role si kupil, ti jarac stari?

-          Znam kada sam im prije nekog vremena pokazal kak se za praf čaga ča-ča. Jako im se dopalo, i po malo su kužile da se ne čaga nogama, nego cijelim tijelom i srcem. Nije bilo izleta bez njih i događanja u njihovim životima bez nas. Tak smo si bili bliski, da sam mislil da su to i moja djeca, koja me zutra buju nasljedila i pogrobala.

-          No dobro, sve je to divno i krasno, kaj si tak obesil facu, kak stari puran? Da im se nekaj ni pripetilo? Kaj tu ne štima, ni mi je jasno?

-          E, pa vidiš, nije ni meni jasno i to me tiska. Od jenput, je nekaj puklo, prestali su nas zvati, prestali posjećivati. Par posjeta su bili nekak skrivečki, a spike zaprte, kak da se nekaj ne smije znati ili se štelo skriti. Bez nekog očitog razloga, nekaj je puklo. Nazval sam i pital, jel se ko kaj ljuti, rečeno je da je sve v redu, a poklem toga, nema zvanja na sokića ili proslave, od jenput nas se ne setiju, kak da nas više ne trebaju. Srušili su se neki planovi, neke želje, kaj bu kada ostarimo i onemoćamo, kome bumo kaj ostavili kada odemo u dom ili sa ovoga svijeta. Od jenput je to puklo kak balon od sapunice, rasprsnul se i više ga nemreš skup zlepiti…

-          Ups! Rista, moj dragi prijatel, kužim nekaj gdi se ja nebi mešal u ženska pitanja, mogal bi samo nekaj krivo bubnut i ostat živ, il' kak' bi ti ono rekal, da je stvar vrlo interpetipatikularna, a za mene je to pre več.

-          Pre dugo se znamo da bi si mogli fulirat ili prodavati fore. Mam si skužil od kam vjetar puše, al ni ja nemam odgovora na to, život piše svoje priče koje nemremo mijenjati, kak ni iz te kože skočiti. Nek bu kak bu, i nek bu kaj bu. Tu je kaj je… ja sam ostal bez dva anđeleka…

-          …al to ne znači da si nebumo popili još jenu čašu pivce??? Pa nek nas Bog sačuva…

1-Mek @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Moj baner
Nema zapisa.
Google pretraga
Nema zapisa.
Brojać posjeta
eXTReMe Tracker

Users Online
Index.hr
Nema zapisa.